Čaj i aikido

Prije 2000 godina u Kini se razvio i kultivirao uzgoj čaja – u početku u medicinske svrhe. Budistički su ga svećenici prije skoro 1500 godina donijeli u Japan kao lijek gdje su ga počeli uzgajati i piti, ne samo u medicinske svrhe, već i kao dnevni napitak.

Kroz filozofiju zena razvila se oko 1300. godine Japanska Ceremonija Čaja. Matcha (čisti čaj) se koristi za Ceremoniju čaja dok se ryokucha (zeleni čaj) ili bancha (suho lišće čaja) u Japanu koristi u pripremi dnevnog napitka. Matcha je prilično skup čaj i samim tim se normalno koristi samo u ceremoniji čaja. Ryokucha (green tea) se koristi u svakodnevnoj uporabi ali se mora popiti čim se skuha. Bancha (dried tea) se može piti i par sati nakon što je skuhan tako da je daleko praktičniji od ryokucha čaja. A i jeftiniji je no ryokucha.

Već par tjedana za redom pijem matcha čaj svako jutro i ustanovio sam da ga je u stvari daleko lakše pripremiti nego zeleni čaj ili kavu. To je zbog toga što se matcha priprema u šalici i ne postoji ništa što bi se trebalo baciti. Zeleni čaj ili kava se, na protiv, moraju skuhati u posudi u kojoj ostaje soc ili listovi čaja koji se nakon ispijanja moraju baciti. Isto tako se matcha priprema samo u pojedinačnim šalicama dok se zeleni čaj ili kava mogu pripremiti za više šalica odjednom, što znači da je jednostavnije pripremiti ispijanje matcha čaja za jednu osobu, a zeleni čaj ili kava su jednostavniji kad ima više osoba. Matcha je najbolji za zdravlje iako ni zeleni čaj nije mnogo slabiji. Ovdje bi se moralo reći da kava možda nije baš najbolja što se zdravlja tiče.

Fundamentalno je pitanje treba li osoba živjeti sama ili u grupi. U tradiciji meditacije, osoba bi trebala uspostaviti samotan način života, a to odgovara mentalitetu borilačke vještine. Osoba koja se bavi borilačkom vještinom je u suštini samotna individua i to je razlog zbog kojeg se ona ne može smatrati vojnikom. Vojnik je dio grupe koja se zove vojska. Borilačka se vještina u suštini protivi vojnom ustroju.

Zen mentalitet ili borilačka vještina imaju nešto zajedničko sa europskom aristokracijom, koja je bazirana na vlasništvu, posjedu koji se sastoji od zemlje i kuće. Podjela vlasništva, zemlje i kuće je u Engleskoj bila zakonom zabranjena, tako da je otac bio prisiljen da odabere sina kojem će ostaviti cjelokupno imanje u vlasništvo. Da bi udobno živjele, kćeri su se morale “dobro udati”. Drugi su sinovi morali stupiti u vojsku ili pristupiti crkvi da bi si mogli osigurati sredstva za život. U suprotnom bi sva ostala djeca ovisila od najstarijeg brata. Nasljedna aristokracija bila je usamljena na svojim položajima, a to je rezultiralo mentalitetom koji je sličan po karakteru mentalitetu osobe koja se bavi borilačkom vještinom. Gospoda su se morala naučiti koristiti mačem i vatrenim oružjem i uvježbavati da bi bili u stanju zaštiti sebe i svoj posjed.

Običan je svijet ili seljaci, morao živjeti u zajednici da bi bili sposobni proizvesti hranu, a daleko je logičnije i produktivnije zajednički raditi kad se netko bavi poljoprivredom. Može se uočiti da je širom svijeta kultura običnog svijeta i seljaka (ratara) bazirana na životu u zajednici. U Japanu je izuzetno snažno naglašen kontrast kulture zajednica ratara i običnog svijeta naspram individualističke kulture zena i borilačkih vještina. No unatoč tog jaza, japanac može biti potpuni individualist, poput osobe koja se bavi borilačkom vještinom ili prakticira zen, a da istovremeno uživa u onom što može pružiti manje zahtjevna kultura života u zajednici.

U posljednjih se 100 godina poljoprivreda iz korijena izmjenila. To više nije grupna aktivnost bazirana na zajednici, već je to postala industijska aktivnost koju provodi sam vlasnik. Mašine i kemikalije izmjenile su poljoprivredu, zaboravljen je život u grupi i ljudi su počeli živjeti kao pojedinci. Suživot je postao nešto što se mora tolerirati. Ako netko ima novaca, želi živjeti sam ili samo sa nekim koga voli. No postane li takav život u zajednici pretežak, pojedincu uvijek ostaje opcija samostalnog življenja. Samostalan život postao je filozofska osnova ljudskog življenja i tako je na neki način svatko od nas postao aristokrat

U Japanu su, oni koji su se bavili borilačkim vještinama, slijedili put samostalnog življenja i time prigrlili zen i ceremoniju čaja. Nakon što osoba postigne svoj cilj (osamostaljenog) samotnog života, shvati da je hrana jedino što joj je potrebno za život. Moguće je pojedincu proizvesti hranu, ali je daleko lakše proizvesti hranu u zajednici s drugima. Tako da su, bez obzira što su kao sljedbenici borilačke vještine postigli svoj cilj samotnog života, svi završili u zajednici s nekom grupom seljaka. Završili su svoj život kao seljaci. To je tradicija japanske borilačke vještine.

A to se također dogodilo i s aikidom. Ueshiba Morihei je počeo prakticirati borilačke vještine, a njegov učitelj, Takeda Sokaku bio je tipičan individualist. Putovao je sam i bio je vrlo neugodnog, lošeg karaktera. Iako je Ueshiba neizmjerno cijenio Takedine tehnike, nije mogao prihvatiti njegov način života, tako da se prestao baviti borilačkom vještinom i umjesto toga se pridružio religijskoj grupi zvanoj Omotokyo. Osnova religije Omotokyo bila je u stvaranju zajednice bazirane na poljoprivredi. Na žalost je u to vrijeme, 1900te, japanska vlada pokušavala promovirati industriju na račun uništavanja poljoprivrede. Kad je na kraju Omotokyo religija bila zabranjena, Ueshiba se morao odreći i toga. To je razlog zbog kojeg je Ueshiba počeo podučavati aikido. Njegova je ideja bila stvoriti i omogućiti pravilan način života kroz bavljenje borilačkom vještinom. Godine 1930. je počeo kupovati zemlju u provinciji Iwama, da bi mogao proizvoditi hranu kao dio vježbe (iz) borilačke vještine. Nazvao je to Takemusu Aiki (aikido koji proizvodi hranu) i na tom zemljištu je zapravo izgradio dojo i kuću i podučavao aikido nekolicini studenata. Ti studenti koji su učili aikido u pokrajini Iwama između 1935 – 1950, su postali prvim učiteljima aikida, koji su tada otišli podučavati i razvijati aikido diljem svijeta.

Logika je borilačke vještine započeti život kao pojedinac, a završiti ga u stilu života zajednice, životom koji proizvodi hranu. Dakako, postoje dva načina zajedničkog života. Jedan se sastoji u proizvodnji hrane, a drugi u stvaranju vojne sile. Ljudska bića trebaju hranu. Netko hranu može proizvoditi, a netko pak može otimati hranu od drugih. Jedan način treba poljoprivredu ne bi li se proizvela hrana, a drugi način treba vojsku da bi tu istu hranu mogao oteti od drugih. Shodno tome, zajednice koje proizvode hranu i zajednice koje tu hranu otimaju nužno se suštinski razlikuju. U industrijskim su zemljama vlade odlučile radije uzimati hranu od drugih, nego ju proizvoditi sami. Politički bi to možda mogla biti i pravilna odluka budući da, ako jedna zemlja samo proizvodi hranu, druga bi mogla doći i uz pomoć snažne vojske preoteti svu tu hranu koju su proizveli.

Osnovno pitanje koje se postavlja je želi li se živjeti životom baziranom na ratu ili miru. Ako se žele stvoriti uvjeti za život baziran na miru, mora se vlastita hrana proizvoditi na vlastitom tlu, a vlastita pak zemlja može biti ona u privatnom vlasništvu, neke zajednice ili države. Ako je nečija vlada orijentirana prema ratu, pojedinac je prisiljen uzgajati hranu na vlastitom zemljištu, budući da vlada preferira uništenje poljoprivrede i uvoz hrane iz inozemstva. Prirodno, vlada treba snažnu vojsku da osigura kako bi tako nešto mogla i učiniti.

Kako u Japanu nije bilo strane invazije u periodu od 1350. (Mongolska invazija) do 1850. (USA), japanska se kultura razvila u bezbrižnom okruženju, bez straha od strane invazije, tako da je jedini način da se dođe do hrane bio proizvesti je u samom Japanu. I to je razlog zbog kojeg oni koji se bave borilačkim vještinama završe tako što osnivaju poljoprivredne zajednice. Nasuprot ovome, u Europi su se događale invazije kroz cijelu njenu povijest sve do današnjih dana. Prirodno je dakle da su vlade morale neprestano pokušavati i razvijati što snažniju vojsku, a da bi to postigle morale su razviti industriju i znanost.

Da bi tako nešto postigle, vlade su uništile poljoprivredu. Nije na meni da kažem što bi vlada trebala učiniti. Jedino me zanima na koji bih način ja trebao živjeti, a ja vjerujem da je to put borilačkih vještina i meditacije. I tako svako jutro ja pijem čaj sam, budući da moja žena više voli započeti svoje jutro šalicom kave.