Intervju s Yoshigasaki sensei

MR: Sensei, kad ste počeli trenirati aikido i zašto?

Yoshigasaki-sensei: Aikido sam počeo trenirati 1968. kad sam imao 17 godina. Bilo je to slučajno kad sam jednom dobio poziv doći u aikido dojo. Vidio sam ga i počeo trening. Bilo je to slučajno.

MR: Što je glavna svrha treniranja u aikidu? Zašto bi netko trenirao aikido umjesto nečeg drugog?

Sensei: Svatko trenira ono što mu se sviđa pa je i ovdje razlog sviđanje. To je iz perspektive učenika. Iz perspektive učitelja, svaki učitelj određuje ono o čemu želi poučavati.

MR: Možete li, molim Vas, objasniti odnos između opuštenosti (relaxation) i smirenosti (calmness).

Sensei: Tehnički, aikido dolazi iz japanskih borilačkih vještina. Sa i bez oružja, što se u Japanu uobičajeno nazivajutsu. Ali osnivač, Ueshiba Morihei, postao je religiozan te je sve promijenio i reorganizirao prema toj vjerskoj ideji. Misleći na nešto što ljude čini miroljubivima i duhovnima. Ipak, on je doista vjerovao u Boga dok mnogi ljudi zapravo ne vjeruju u Boga tako da se to ne može napraviti izravno na ovaj način.

Postoje dva načina kako razumjeti mir i duhovnost, vjeru i meditaciju. Ljudi koji ne vjeruju ozbiljno u Boga moraju se okrenuti meditaciji da bi razumjeli ove stvari. Ono što ja poučavam je aikido utemeljen na meditaciji. Nadalje, da bi se razumjelo duhovnost mora se razumjeti „vječno blaženstvo“. Bez razmjevanja toga, duhovnost ne uspjeva. Zbog toga u religijama govore o vječnom blaženstvu nakon smrti, raju. Ali u meditaciji, ovo vječno blaženstvo mora se dogoditi u vrijeme dok još živimo. Da bi se razumjelo ovo vječno blaženstvo sve što treba napraviti je ne uznemiriti ga. Ne uznemiriti ga naziva se smirenost. Ovo vječno blaženstvo događa se samo kad možemo sve percipirati kao jedno. Kad sve percipiramo kao jedno to se zove opuštenost.

MR: Prije nekoliko dana kazali ste da ste znali biti uke Tohei-senseia. Možete li molim Vas objasniti važnost ukemija.

Sensei: Ukemi znači primati nešto kroz svoje tijelo. Ova opuštenost, smirenost, itd., su nešto što se može vidjeti izvana, ali to nije dovoljno. Bolje je osjećati to unutar svog tijela. Na neki način, ako je nage smiren i opušten jasno je da ukemi također razumije smirenost i opuštenost. Tijelom, dakako, ne intelektualno. Na neki način, to je najvažniji dio aikida, to da nešto preneseš fizički. Uke uči smirenosti i opuštenosti pod uvjetom da nage zna te stvari.

MR: Tijekom seminara ne koristite mnogo raznih ljudi kao uke. Ako je biti ukemi tako važno za nekoga tko poznaje opuštenost i smirenost kako to da da ne hodate okolo i dopustite većem broju učenika biti ukemi.

Sensei: Stvar je u tome što sve fizičko ovisi o kvantiteti. Na neki način, nije dovoljno baciti nekoga jednom ili dvaput. Smirenim i opuštenim bacanjem ljudi mijenjamo njihovo tijelo, a za to treba vremena. Nemoguće je učiniti to svima i zato se mora birati. Zato ja izabirem, uglavnom instruktore, jer važno je da instruktori to znaju. Onda nastavljam dok ne dođem do nekog rezultata. Kad postignem rezultat mijenjam ukemija.

MR: Sensei, što je kiai i kako netko može trenirati kiai?

Sensei: Kiai i aiki idu zajedno. “Ai” znači harmoniju, a “ki” je nešto što nije jasno. Sve se može podijeliti na nešto što je jasno i nešto što nije jasno. Nešto jasno su riječi, materija, … Sve što se može obuhvatiti znanošću je nešto jasno. Sve što je teško zahvatiti znanošću, kao ljubav, harmonija ili ljepota, je nešto što nije jasno. Tako da sveznači nešto jasno plus nešto nejasno. Budući da svi znaju ono što je jasno mi možemo razumjeti sve stavljajući naglasak na ki, kao nešto što nije jasno.

Aiki znači da jedno i drugo biće u cijelosti svojih entiteta dolaze u harmoniju. To je aiki. Kiai znači harmoniju jedne osobe jer aiki je harmonija dvoje ili više ljudi. Kiai se nalazi iznutra. Uobičajeno, da bi se imalo kiai temeljno je „držati jednu točku“. To znači kiai. Jasno je, ako netko ima harmoniju u sebi, ta je osoba uvijek jaka i harmonična. Ekspresija toga je glas, pa se kiai često izražava glasom. Uobičajeno, kad ljudi kažu kiai oni misle glas koji je izraz harmonije unutar osobe.

MR: Često govorite o konceptima. Što za Vas znači koncept?

Sensei: Ugrubo, koncept obuhvaća značenje svake riječi, odnos između riječi i stvarnosti. Zapravo ne samo riječi. To može biti odnos između bilo kojeg izražaja, primjerice pokreta, i stvarnosti. To je moje shvaćanje koncepta.

MR: Drugi instruktori često govore o kokyu, ali Vi ne. Zašto?

Sensei: Zato što kokyu znači disanje. Zato ja govorim o disanju. Ali zapravo, kad u Japanu kažu kokyu to znači harmoniju jer su zaključili da je disanje jako važno za harmoničan pokret, harmoničnu akciju. Kada govore o harmoničnoj akciji oni naglašavaju važnost disanja, dobro kontrolirano disanje. Na neki način, ljudi koji govore o kokyu ne znaju zapravo što je harmonija, oni samo kopiraju stare tradicije. Zapravo, to znači samo kontroliranje disanja i nalaženje te harmonične akcije.

MR: Kako bi definirali koncept buda?

Sensei: Budo je prilično nov koncept, zapravo japanski. Jednom sam pričao s kineskim učiteljem borilačkih vještina. Kazao je da je budo japanski, ne kineski. U Kini postoje borilačke tehnike i religija. Borilačke tehnike za Vaše tijelo, a um se trenira kroz religiju. To je kineska ideja, koja je više-manje jednaka ovdašnjoj europskoj. Vi tijelo vježbate kroz sport a um kroz religiju ili filozofiju. Mi, pak, imamo karateristiku buda. Riječ je izumljena u Japanu prije oko 100 godina. To znači da su željeli pomiješati fizičku aktivnost s religijom ili moralnom aktivnošću. To je ujedinjenje uma i tijela. Pravo značenje buda je vježbanje uma i tijela zajedno. Ali u večini slučajeva pravo je značenje zaboravljeno te diljem svijeta budo jednostavno znači borilačke tehnike ili samoobranu.

MR: Što je “soku shin no gyo” i zašto ga vježbati u sklopu ki-aikida?

Sensei: To je vikanje s misogijem. To je dio vježbe disanja koja je dobra jer je disanje povezano s fizičkim pokretom i glasom. To je jednostavno dobra vježba.

MR: Čuo sam da ćete, konačno, napisati dvije knjige. O čemu?

Sensei: Jednu o životu, a drugu o aikidu.

MR: Zašto ste odabrali napisati ih sada?

Sensei: Materija koju poučavam postala je preopsežna. Ljudima je postalo teško razumjeti ju jer mozak ne može usvojiti previše stvari u isto vrijeme. Mislim da je lakše ako je napisana u knjizi koju ljudi, ako su zainteresirani, mogu čitati mnogo puta.

MR: Priča se da je O-sensei imao neku vrstu vjerskog iskustva koje je promijenilo njegov način gledanja na budo i nagnalo ga da počne stvarati aikido od starijeg ju jutsa. Njegova je vjera bila njegov izvor inspiracije. Što Vas tjera da godinu za godinom nastavljate poučavati i razvijati aikido? Što je Vaš izvor inspiracije?

Sensei: To je jednostavno prirodna stvar. Mislim da je to u prirodi ljudskog mozga.

MR: U intervjuu, Saito-sensei kaže da O-sensei nije poučavao tehnike oružjem izvan Iwame, ali da je uvijek govorio da je veza između kena i tai jutsua vrlo važna. Ako je tome tako, od kuda dolaze bokken i jo tehnike u ki-aikidu?

Sensei: Prvo morate shvatiti što Saito misli pod „poučavati“. Ueshiba je običavao pokazivati mnoge stvari bez poučavanja, kazujući da ih samo on može napraviti i da nema koristi od toga da ih rade učenici. U Tokyu je Ueshiba Morihei pokazivao mnoge bokken i jo tehnike, ali njima nikad nije pokušavao poučavati svoje učenike. Očito je, učenici su ih pokušavali kopirati, ali je to naravno teško. Tohei-sensei samo je gledao i pokušavao zapamtiti i razumjeti kretnje. Nakon toga, razvio je bokken i jo u sklopu ki-aikida. Očito je da ovi nisu potpuno isti kao Ueshibin bokken i jo, jer ih je razvio Tohei-sensei, ali su još uvijek utemeljeni u onome što je radio Ueshiba.

MR: Kad usporedim rei, etiketu na tatamiju, postoji velika razlika između, primjerice, one u Iwama-ryu i one u ki-aikidu. Posebno ovdje, na ljetnim kampovima, vidim ljude koji sjede na loš način. Kakva je Vaša reakcija na ovaj nedostatak etikete u Švedskoj? Je li slično u drugim europskim zemljama?

Sensei: Korektna etiketa izraz je uma pojedine osobe. Postoje dva načina. Početi izvana i nadati se da će ući unutra. To znači isprva poučavati korektnu etiketu izvana. To je jedan način. Drugi je početi iznutra. Poučavati um i čekati izlazak van. Mislim da ja to činim različito, od slučaja do slučaja. Primjerice, u Engleskoj iznimno drže do izvanjske etikete. Ovdje u Švedskoj možda ste bolji u unutrašnjoj etiketi. Ako nedostatak etikete ne uznemirava druge ljude onda izabirem poučavati više iznutra. Ali, ako uznemirava druge, možda bi bilo bolje da se malo više naglasi etiketa.

MR: Hvala Vam, sensei, što ste mi dali ovaj intervju.

Intervju je napravio Matthias Rezac tijekom ljetnog kampa u Švedskoj 1998. godine