BITI UCHI-DESHI (učenik koji živi) U IWAMA DOJO-U

BITI UCHI-DESHI (učenik koji živi) U IWAMA DOJO-U

U Iwama Dojo-u postoje tri kategorije Aikido vježbača:
1) UCHI-DESHI : doslovno – unutar, učenik – osoba koja živi u dojo-u u smislu učenik-učitelj odnosa sa Saito Senseijem
2) SOTO-DESHI : doslovno -učenik izvana – osoba koja je služila kao uchi-deshi na neko vrijeme, a nastavila u vlastite odaje i dalje u bliskim odnosima sa Saito Senseijem. Još uvijek se od njih očekuje da treniraju marljivo koliko god je to moguće dok živi izvan dojo-a,u smislu produženog uchi-deshi odnosa
3) DESHI : doslovno-učenik – osoba koja dolazi sama i trenira kada može kao redoviti član Iwama Dojo-a

Bio sam u tom dojo-u sedam puta, prvi puta bilo je 1984. Sreo sam svoju ženu Midoriko upravo na tom prvom odlasku ondje. Dolazio sam od tada natrag u Japan trenirati i posjetiti obitelj skoro svake godine. Moja žena i ja živjeli smo s našom kćeri Nanami i sinom Yuji u gradiću pokraj Iwame nazvanom Tomobe godinu dana i tri mjeseca na prijelazu iz 1990. na 1991. godinu. U tom periodu trenirao sam kao Soto-Deshi, doživljavajući treniranje i život kroz četiri predivna doba u prelijepom dijelu Japana sjeveroistočno od Tokyija. Taj mali gradić Iwama nalazi se u političkoj regiji Ibaraki,blizu mora u planinskom predjelu bogatom bujnom vegetacijom šuma. Glavni grad Ibaraki regije je Mito. Malo sjevernije od grada Mito nalazi se gradić Hitachi koji je ‘rodni grad’ elektroničkih aparata i elektroničke korporacije pod istim imenom.
Do Iwame vlakom ima sjeverno dva sata od Tokyija. Iwama Dojo je od željezničke stanice udaljen deset minuta pješke kroz mirni predio gdje se ponajviše nalaze privatne kuće. Od Dojo-a se pješke do grada može doći do planine Atago-san (san-druga riječ je yama odnosno planina, ali s obzirom da to nije pristojno nazivlje koje se dodaje imenima na Japanskom bilo bi u redu da se iskazuje poštovanje). Povrh ove planine nalazi se Atago Jinja (šintoističko svetište) gdje O-Sensei polazi na posebne vježbe, dok ga njegovi učenici nježno guraju uz strme stepenice. S druge strane planine, prolazeći kraj starih kuća čiji su krovovi prekriveni slamom, nalazi se janji gdje O-Sensei dolazi izvoditi misogi (duboko pročišćenje) pokraj malenog potoka s vodopadom i jezercem. Točnije, misogi izvodi pod slapom/vodopadom što je tradicija koja se vuče sve do danas, a nastavljaju je Saito sensei i njegovi učenici Iwama Dojo-a. Također se i dalje koriste posebna oružja kao i u doba Saito senseija. Ovo područje je zaista magično, baš zato što je u Japanu teško pronaći mjesto na kojem nema ni traga modernizaciji, no stojeći i gledajući planinu koja na jednoj strani strmo pada, a na drugoj se slapovima prelijeva u jezerce dok istrošene kamene stepenice vode do jednostavnog drvenog svetišta s pogledom na skup farmerskih kuća uz cestu, učini se kao da je vrijeme zaista stalo.
Kako sam već spomenuo, moj prvi pu kada sam putovao u Iwama dojo bio je 1984. Dok je još podučavao Saito Sensei. Imao sam 26 godina, a aikido sam vježbao od 1976. kod Takeji Tomita Senseija, jednog od najboljih učenika Saito Senseija koji se preselio u Stockholm u Švedskoj. Otputovao sam s vrlo dobrim kolegom i prijateljem, Copenhagen Aikido Klub instruktorom, Torben Dyrbergom. Proveli smo dva mjeseca u dojo-u i u to vrijeme bilo je samo četiri uchi-deshija, a svi su bili iz Copenhagen kluba. To je bila vrlo posebna prilika za doživjeti osjećaj treninga i života u neposrednoj blizini Saito Senseija. Senseijeva se kuća nalazila oko pedesetak metara od dojo-a i samim time smo imali priliku poslije gotovo svakog treninga otići kod njega jesti što bi nam posebno spremio, a osim toga tim prilikama naučio nas je bezbroj stvari, od manira za stolom do toga kako se koristi tenugui (japanski ubrus) za samoobranu.
Torben i ja u vlaku nismo bili sigurni gdje sići pa su nam mladi ljudi koji su govorili pomalo engleskog pomagali kada im je stariji čovjek koji je primijetio da idemo do Iwama dojo-a nešto rekao. Tada su se okrenuli nama i u zaprepaštenju rekli da je taj stariji čovjek ustvari Aikido Sensei. Kako smo se mi prethodno upoznali sa Saito Senseijem bili smo sigurni da to nije on, no bezobzira na to on nas je ljubazno otpratio do Senseijeve kuće koji mu je izdašno zahvalio na pomoći. Stariji čovjek je bio Zensaburo Akazawa, stariji učenik O-Senseija koji također živi u Iwami ali više nije aktivan u aikidou. Kakogod, stvarno posebna slučajnost!
Što se tiče svakodnevne rutine, ista je kao i prije: spavanje u dojo-u na japanskim madracima za spavanje (eng.: pl. futons), u 6:00 pospremaju se kreveti u redove u malu sobu susjedno od dojo-a. Prije vježbanja s posebnim oružjem u 7:00, oko područja dojo-a čisti se neželjeno bilje. Prostor Aiki Jinja počišćen je slamnatim grabljama i skupljen na hrpu. Individua brzo nauči da se tamo čak i najobičnije, svakodnevne stvari rade na drugačiji način, a to je sve jedan dio treninga. Na primjer: grablje se koriste u hanmi stavu što ne samo da manje šteti tlu nego fizički pomaže i trenira stav i kukove.
Jutarnje vježbe većinom su namijenjene uchi-deshijima, no dozvolu o dolasku imaju i soto-deshiji. Unutar dojo-a se naklonimo sa Saito Senseijem a ostatak treninga radimo ili na prostoru Aiki Jinja ili u dvorištu oko dojo-a. Jutarnje vježbe se svode ili na bokken (ken) ili jo. Ako kiši, radimo jo dori ili tachi dori unutar dojo-a. To je nastavak jednakog treninga kakvog je Saito Sensei radio 24 godine s O-Senseijem. Trenirati u O-Senseijevom dojo-u, spavanje ispred kami-dane gdje svaka stvar izravno pripada osnivaču, gledanje u njegovu kaligrafiju na zidu, osjećaj treniranja tanren-uchija (lupanje gume sa suburi bokkenom) ispod drveća koje je O-Sensei posadio, gotovo gdje god pogledaš, nasljedstvo osnivača oko tebe je dok si u Iwama Dojo-u.
Nakon jutarnjeg keika, vrijeme je za jiyu keiko (slobodno vježbanje) u pokušaju da sve naučeno dublje zapamtiš. Svi obroci su osigurani od uchi-deshija koji se s vremena na vrijeme izmjenjuju, s dvoje svakodnevno u kuhinji. To se naziva Toban. Poslije doručka dodjeljuju se zadaci: čišćenje bilja, grabljanje, čišćenje prostorija (shokudo-dobro za kontrolu disanja), micanje granja, košnja trave itd.
Taj period je radni period, poslije doručka pa do podne. Poslužuje se ručak i poslijepodneva su predodređena za samostalno vježbanje ili slobodno vrijeme, osim ako se dogodi da su ostali još neki zadaci za napraviti. U 18:00, dojo se mora pomesti i pripremiti za večernji trening koji traje od 19:00-20:00. Zove se Taijutsu, svakodnevni trening za redovne vježbače Iwama Dojo-a. Ljudi dolaze iz Iwame i okolnih gradova, neki dolaze čak i iz Tokyija. Treninzi se održavaju od utorka pa do subote, dok je nedjelja kombinirani trening za odrasle i djecu od 10:00-11:00. Naglašava se vježbanje s djecom. Oni sjedaju u prvi red kada se naklanjamo te oni moraju biti ti koji započinju tehnike koje toga dana radimo. Polovicom treninga roditeljima koji ne treniraju izravno s djetetom daju se teže i naprednije tehnike. Ponedjeljkom smo svi slobodni, a to vrijeme je dobro iskoristiti za odmor ili šetanje i razgledavanje prirode i prostora. Često se pojavljuje gasshuku (vježbački kampovi) kada se različite aikido grupe sa svečilišta i privatnih dojo-a skupljaju za vikend vježbanja. Postoje i dodatni satovi tokom dana. U to vrijeme moguće je susresti različite Aikidoke iz različitih dijelova Japana.
Iskreno se nadam da još mnogi od mojih Aikidoka mogu uživati ovakvo iskustvo življenja i vježbanja u posebnom sastavu Iwama Dojo-a pod vodstvom Saito Senseija.

Ethan Weisgard
Copenhagen Aikido Club-Iwama Ryu Scandinavia
*All rights reserved*

Prevela : Lora Harasti