BUDO – Povijest japanskih borilačkih vještina

Porijeklo tradicionalnih borilačkih vještina

Neki znanstvenici procjenjuju da su se tradicionalne japanske škole borilačkih vještina, koje se naziva ryūha, pojavile do završetka razdoblja Heian. Ipak, ovi borbeni sustavi nisu se specijalizirali za jedno posebno oružje, kao što su luk, mač, koplje, itd. Umjesto toga, bili su skloniji sveobuhvatnom kurikulu koji je integrirao vježbanje s različitim oružjem. Postepeno, s vremenom, razdijelili su se, a otprilike od razdoblja Muromachi, pa do u razdoblje Edo, razvile su se specijalizirane škole, u kojima su se ratnici mogli posvetiti asketskom treningu u baratanju specifičnim oružjem. Škole posvećene kyūjutsu (streličarstvu) i bajutsu(konjaništvu) postojale su i prije toga, no od 15. stoljeća svjedočimo cvjetanju stilova u kenjutsu (mačevanju), sōjutsu(baratanju kopljem) i jūjutsu (“grappling”), mada oni nisu postali etablirane ryūha do razdoblja Keichō (1596.-1615.).

Scan-5Kashima i Katori su dobro poznati kao važne regije iz kojih potječu tradicionalne škole borilačkih vještina. Smješteni svaki na jednoj strani regije Ōtone u istočnom dijelu Japana, svetište Kashima i svetište Katori su sveta mjesta gdje se štuje božanstva povezana s vojnim odlikama. Stoga su u ovoj regiji tradicionalno cvale borilačke vještine. U Japanu se često govorilo da su “vojne znanosti (heihō) došle s istoka”, čime se zapravo referiralo na Kashimu i Katori. Reprezentativne škole (ryūha) borilačkih vještina iz ovog kraja su Kashima Shintō-ryū i Katori Shintō-ryū.

Na početku razdoblja Muromachi živjeli su brojni poznati ratnici koji su osnovali svoje ryūha. Primjerice, Chūjō Hyōgonosuke (?-1384.) je bio osnivač Chūjō-ryū; Aisu Ikō (1452.-1538.) osnovao je Kage-ryū; Iizasa Chōisai (1387.-1488.) oformio je Katori Shinto-ryū, koju je dalje razvijao Tsukahara Bokuden (1489.-1571.). Svi oni bili su veliki ratnici, slavni po svojim uzornim borilačkim sposobnostima. Putovali bi zemljom, izazivajući druge ratnike na dvoboje, ne bi li isprobali i usavršili svoje tehnike u praksi poznatoj kao musha-shugyō. Posljedično, ova je metoda služila za promicanje njihovih ryūha, te je diljem zemlje niknulo mnogo podružnih škola.

Scan-8

Do sredine razdoblja Tokugawa, s učvršćivanjem sustava ‘feudalnih’ zemljoposjeda, vojskovođe svakog zemljoposjeda (han) trudile su se uposliti vrsne instruktore borilačkih vještina iz raznih ryūha. Tražili su najbolje učitelje koji bi ratnike u njihovoj službi podučavali vojnim vještinama što je, s vremenom, potaklo da se neke ryūhavežu uz određene lokalitete. Neki su gospodari zabranili promidžbu ryūha van njihova zemljoposjeda, čineći ih svojim ekskluzivnim vlasništvom. Broj ryūha se jako umnožio, te se procjenjuje da je do kraja razdoblja Edo bilo 52 škole kyūjutsu, 718 škola kenjutsu, 148 škola sōjutsu i 179 škola jūjutsu (kod nekih se radilo o istim školama no s drugačijim imenom). Mnogo se ryūha proširilo diljem Japana. Ipak, brojne podružnice, ogranci i imitacije postepeno su odumrle, ostavivši za sobom samo ime. Usprkos pitanjima oko autentičnog porijekla, procjenjuje se da danas postoji oko 500 ovih tradicionalnih ryūha borilačkih vještina.

Kao što se može vidjeti iz prikaza, mnoge ryūha koje su opstale do danas, nisu nužno ostale u mjestu gdje su osnovane, odnosno ne dolaze iz njega. S druge strane, postoje neke ryūha u kojima su nasljednici generacijama opstali u mjestu porijekla. Od potonjih, najpoznatije su Kashima Shintō-ryū, Tenshin Shōden, Katori Shintō-ryū, Jigen-ryū, Takenouchi-ryū, Ogasawara-ryū Kyūbajutsu, Maniwa Nen-ryū, Taisha-ryū i Owari Yagyū Shinkage-ryū. Porijeklo ovih ryūha je izvorno i do danas ih se slavi kao najbolje primjere tradicionalnih ryūha borilačkih vještina.

Scan-9

Bujutsu i Budō: Japanske borilačke vještine

Autor: prof. dr. Nakamura Tamio,

Fakultet ljudskog razvoja i kulture, Sveučilište Fukushima

Japanski arhipelag čini lanac otoka u obliku luka koji se nalazi uz krajnji istočni rub Azije. Pod utjecajem kineske civilizacije, stanovnici su, 701. godine, stvorili politički ujedinjenu staru državu formalnom primjenom kaznenog i upravnog prava zvanog zakon Taihō. Glede naoružanja i ratovanja u to vrijeme, Japan je počeo kultivirati svoje vlastite unikatne forme, vrlo različite od kineskih, pri čemu je primarno oružje bilo luk, a slijedio mu je mač.

Scan-13

Razvoj oružja i borilačkih vještina (Bujutsu)

Lukovi korišteni od razdoblja Jōmon do razdoblja Yayoi izrađivani su od grana tise i bili su kratki, mjereći od 1 do 1,5 metra. Japanski su lukovi postepeno, tijekom vremena, bivali sve duži, a do razdoblja Nara bili su mnogo duži od primjeraka koje se moglo vidjeti u Kini, dosežući dužine od oko 2,2 metra. Nadalje, rukohvat je bio smješten na 1/3 dužine mjereći od dna luka. Palac je, sa strelicom koja mu je počivala na vrhu, doticao tetivu luka, dok su prednji i srednji prst korišteni da bi tetivu luka povukli unazad.

Scan-15  Scan-1

Rane lukove se izrađivalo samo od drveta. Ipak, u 10. stoljeću (sredina razdoblja Heian) s vanjske strane drveta pričvršćivalo se trake od bambusa (fuse-take no yumi). U 12. stoljeću (kasno Heian-rano Kamakura razdoblje), bambus je postavljan i na unutrašnje rubove da bi se stvorilo jake lukove (sanmai-uchi no yumi) koji su, u pogledu oblika i funkcije, bili vrlo slični lukovima koji se koriste danas.

Scan

Konje se također veoma cijenilo u borbi. U vrijeme Gempei sukoba koji su, sredinom 12. stoljeća, izbili između dva glavna ratnička klana, obitelji Taira i Minamoto, presudan faktor u bitci bili su bili su bushi (ratnici) na konjima s lukovima. Završetkom Minamoto-Taira ratova, Minamoto no Yorimoto (1147.-1199.) je formirao prvu japansku ratničku vladu, šogunat Kamakura. Od tih vremena, profesionalni ratnici provodili su dane obučavajući se u vještinama kao što su jahanje konja i razni oblici streličarstva pri jahanju, primjerice, yabusame i kasagake(pucanje na mete jašući) i inu-ou-mono (pucanje na pse strelicama s mekim vrhom). Nosili su prekrasne oklope (ō-yoroi) koji su bili dobro prilagođeni ratovanju na konjima.

Glede mačeva, od 11. stoljeća (kasno razdoblje Heian), tradicionalne ravne oštrice korištene u Kini, u Japanu su modificirane u zakrivljene oštrice. Njihov način uporabe također se promijenio, od probadanja i uboda do rezanja/sječenja. Ratnici su željeli oružje koje se moglo koristiti s konjskih leđa, pri čemu su najefikasnija bila zakrivljena sječiva s jednom oštricom poznata kao tachi. Pješaci i redovnici ratnici preferirali su tachi s produženim drškama pod nazivom naginata (helebarda) da bi se u borbu s neprijateljskim konjanicima mogli upustiti sa sigurne udaljenosti. Naginata je korištena da bi odozdo “pokosila” (nagiharau) konjske noge.

Godina 1274. i 1281., Mongoli pod vodstvom Kublai Kana (1215.-1294.), izveli su dvije neuspješne invazije na Japan. Nepredviđeni tajfuni, koji su postali poznati kao “božanski vjetrovi” (kamikaze), uništili su mongolsku flotu, prisiljavajući preživjele na povlačenje i okončavši sve aspiracije za osvajanjem zemlje. Japan su spasile ove neočekivane oluje, ali je mongolska prijetnja Japance ponukala da promisle o svom stilu ratovanja. Shvatili su da bi njihovo tradicionalno oružje i načini ratovanja, usredotočeni na vještine individualnih ratnika na konjima, bili beskorisni spram zastrašujućih Mongola. Nakon toga su razvili novo oružje, kao yari (dugo koplje) za blisku borbu jedinica, a vojna taktika se promijenila i umjesto na individualne borilačke sposobnosi, počelo se oslanjati na grupnu strategiju. Također, zaštitni oklop je postao lakši izradom pokrova za tijelo i štitnika od lakšeg materijala. Borbene stilove se promijenilo da bi ih se prilagodilo grupnoj taktici umjesto individualnoj potrazi za slavom.

Fomiranje tradicije borilačkih vještina (Bujutsu ryūha)

Šogunat Muromachi (1336.-1573.), drugi od tri japanske vojna vlade, oformljen je u vrijeme velikih političkih i društvenih nestabilnosti. Do kraja 14. stoljeća, sjeverni i južni dvor borili su se ne bi li legitimirali svoje pravo na vlast. Naposlijetku je s Ōnin ratom, koji se od 1467. do 1477. godine vodio uglavnom u i oko glavnog grada Kyōta, okončana fragilna ravnoteža moći održavana između Muromachi vlade i njezinih pokrajinskih vojnih upravitelja u srednjim i zapadnim japanskih pokrajinama. Rat je rezultirao pokretanjem dotad neviđenog, neprekidnog nasilja diljem zemlje, poznatog pod nazivom Razdoblje zaraćenih država.

Ne bi li nadvladali protivnike, ‘feudalni’ vojskovođe poznati kao daimyō zapošljavali su vješte i iskusne vojne znalce (heihōsha) ne bi li ojačali svoje vojske. Ovi vojni eksperti osmišljavali su i sistematizirali složene tehnike za sprječavanje neprijateljskih napada. U 14. stoljeću dolazi do evolucije specijaliziranih borilačkih “škola” zvanih “ryū“, kao što su Ogasawara- ryū i Ōtsubo- ryū specijalizirane za streličarstvo na konju, te streličara pješaka Heki- ryū tradicije. U 15. stoljeću, razvile su se i škole posvećene mačevanju (kenjutsu). Posebno su se istaknule Tenshin Shōden Shintō-ryū Iizasa Chōisai-a (1387.-1488.), Kage-ryū Aisu Ikō-a (1452.-1538.) i Chūjō-ryū Chūjō Hyōgonosuke-a (?-1384.). Ove su škole činile temelj za cijeli dijapazon škola borilačkih vještina koje su se razvile u kasnijim godinama.

Vatreno oružje uvedeno je u Japan preko južnog otoka Tanegashima, 1543. godine. U trenu kad su daimyōshvatili vrijednost ove nove tehnologije, promijenjena je konvencionalna metoda ratovanja u kojoj su korišteni konji, lukovi, mačevi i koplja. Vatreno oružje i razdioba pješaka s dugim kopljima postali su važni faktori u bitkama, a streličari su naposlijetku zamijenjeni strijelcima puškama. To je potaklo razvoj specijaliziranih škola za strijelce puškama kao Tsuda-ryū Tsuda Kenmotsu-a (1498.-1567.) i Inadome-ryū Inadome Ichimu-a (1552.-1611.).

U domeni hladnog oružja prosperirale su i škole mačevanja (kenjutsu). Renomiranu tradiciju imaju Shintō-ryū Tsukahara Bokuden-a (1489.-1571.), Shinkage-ryū Kamiizumi Nobutsuna-e (1508.-1577.) i Ittō-ryū Itō Ittōsai-a (1560?. – 1628?.). Egzemplarne škole baratanja kopljem (sōjutsu) uključuju Hōzōin-ryū koju je stvorio Hōzōin In (1521.-1607.). Tu su i škole posvećene “grapplingu” (kogusoku) kao Takenouchi-ryū jūjutsu Takenouchi Hisamori-a (1503?.- 1595.). Ovakvim razvojem, luk i naginata (helebarda), središnja oružja u bushi arsenalu tijekom razdobalja Heian i Kamakura, postepeno su nestala s japanskih bojnih polja.

“Rascvjetane” borilačke vještine

Nakon Ōnin rata, temeljna ambicija bushi ratnika koji su pokušavali preživjeti stalno nasilje, bila je kultiviranje vještina potrebnih za pobjedu nad neprijateljem pod svaku cijenu. Da bi izašli u susret toj potrebi, razvili su mentalna stanja u kojima su bili spremni bez žaljenja položiti svoje živote. Kultivirali su visoko istančano ponašanje, izbacujući sve elemente neodređenosti.

Scan-3

Ipak, kad je Tokugawa Ieyasu (1542.-1616.) osnovao Tokugawa šogunat, 1603. godine, eliminiravši najozbiljnije potencijalne izazove svojoj vladi, tijekom ljetne opsade dvorca Osaka 1615. godine, Japan je konačno, nakon više od stoljeća i pol kaosa, ušao u doba mira.

Razdoblje Edo, koje je trajalo do 1868. godine, karakterizirao je rigidni hijerarhijski klasni sustav u kojem su ratnici zauzimali najviša mjesta u društvenoj piramidi, a seljaci, obrtnici i trgovci bili su pozicionirani ispod njih.

 

 

Scan-11

Usprkos tome što se radilo o razdoblju mira od 250 godina,bushi su, kao sloj profesionalnih ratnika, još uvijek zadržali obvezu treniranja borilačkih vještina, a pitanje “smrti” ostalo je središnje pitanje njihove egzistencije. Ipak, ideje koje su se ticale smrti u ratničkoj kulturi, ubrzo su, i ponajprije, postale pitanje konceptualne prirode, a manje stvar praktičnosti. Stoga su koreografirani slijedovi borilačkih tehnika zvani kata, koje se pamtilo da bi se naučio način na koji djeluju (modus operandi) tehnike neke škole, pomaknuli naglasak s “pobijediti” na mnogo mirnije stajalište, “ne izgubiti”. Drugim riječima, praktična primjena u borbi, zamijenjena je konceptom po kojem su borilačke tehnike primarno bile oblik samoobrane, umjesto da ih se koristi za agresivno nanošenje ozlijeda protivniku. Ovo razdoblje također označava pomak s borilačkih vještina u kojima se suprotstavljalo oklopljenom neprijatelju, na susret protivnika obučenih u obično platno.

Nadalje, kroz vježbanje borilačkih vještina kao oblika samoobrane, važnost je također pridavana oblikovanju mentalne i duhovne mirnoće i snage. Ovaj je cilj evidentan u poznatim traktatima borilačkih vještina koje su pisali legendarni ratnici u razdoblju tranzicije od rata ka miru. Na primjer, ideali katsunin-ken (“mač koji daje život”) isetsunin-tō (“oštrica koja sije smrt”) zastupani su u Heihō Kadensho (1632.) Yagyū Munenori-a. Miyamoto Musashi u Gorin no sho (1645.) objašnjava značenje izučavanja borilačkih vještina kao puta prema prosvjetljenju. Suvremeni majstori borilačkih vještina još uvijek naveliko konzultiraju oba ova traktata radi usvajanja mentalnog stava potrebnog za borbu.

Scan-7

Nadalje, širenjem mira, tradicionalni običaji ratnika iz Razdoblja zaraćenih država s vremenom su izblijedili iz kolektivnog pamćenja. Trening borilačkih vještina više se usredotočio na formu nego na praktičnost, a škole su postajale prilično introvertirane dok su tehnike postajale sve složenije i razmetnije. Tradicionalno, bilo je iznimno teško dobiti dozvolu za poučavanje u školi borilačkih vještina. S postepenom komercijalizacijom borilačkih vještina tijekom Razdoblja Edo, dozvole za poučavanje moglo se lako kupiti od voditelja škole (sōke). Borilačke vještine su u biti postale apstraktnije i odmaknule su se od praktične aplikacije. Štoviše, apsolutni autoritet koji su posjedovali voditelji škole, sve se više razvodnjavao pojavom niza “licenciranih” podružnih škola koje su se počele pojavljivati.

Na ovaj fenomen sve razmetnijeg bujutsu, referiralo se kao na “kahōka” (doslovno “rascvjetavanje”), a postao je predmetom rastuće kritike. Atraktivne tehnike iz borilačkih vještina uvedene su u kazališne umjetnosti kao Kabuki, a sad čine temelj za uzbudljive dvoboje mačevima koje viđamo u samurajskim filmovima i televizijskim emisijama.

 

Pojava novih škola i natjecanja između škola

Naganuma Shirōzaemon Kunisato (1688.-1767.), iz škole Jikishin Kage-ryū, bio je jedan od prvih majstora borilačkih vještina koji je primijenio ideje suprotne ovom “rascvjetavajućem” trendu. Između 1711. i 1716. godine Naganuma je kreirao full-contact sparing metodu koristeći men (zaštitni šljem), kote (zaštitne rukavice),  (štitnike za tijelo) i fukuro-shinai (bambusove mačeve). Ovaj novi sustav vježbanja ponudio je vrst uzbuđenja koje se nije moglo doživjeti samo kroz vježbanje kata. Vježbači su se mogli mačevati i raditi full-contact napade bez straha da će ozlijediti partnera ili biti ozlijeđeni. Ovu je inovaciju dalje razradio Nakanishi Chūzō (?-1785.) iz Ittō-ryū Nakanishi-ha, olakšavajući time njezino široko rasprostiranje po drugim kenjutsu školama.

Scan-6

U 19. stoljeću (Bakumatsu razdoblje), škole sa zemljoposjedima (hankō) raširile su se po cijeloj zemlji. Ove su škole podizane da bi djecu iz ratničkih obitelji obrazovale u školskim predmetima i bujutsuBujutsu vještine su uobičajeno podučavane neovisno, od strane majstora tradicije. Ali, s razvojem hankōbujutsu je uključen u školski program, a učiteljska mjesta su otvorena za talentirane znalce borilačkih vještina, bez obzira na njihov status. Nove škole ili ogranci etabliranih tradicija, pri vježbanju su koristili zaštitnu opremu te su stoga mogli sudjelovati u natjecanjima u mačevanju s drugim školama. Mogli su sudjelovati i nisko-rangirani bushi, čak i obični ljudi, a dobivali su rangove ovisno o sposobnostima. Učenici mačevanja okupljali su se iz raznih i dalekih krajeva. U Edu, Genbukan (Hokushin Ittō-ryū) Chiba Shūsaku-a (1793.-1856.), Renpeikan (Shintō Munen-ryū) Saitō Yakurō-a (1798.-1871.) i Shigakkan (Kyōshin Meichi-ryū) Momoi Shunzō-a (1825.-1885.) postali su poznati diljem zemlje, kao “tri velika dōjō-a”, odnosno dvorane za vježbanje borilačkih vještina.

 

Scan-91Također, službenici šogunata su 1855. godine osmislili plan kojim će izgraditi Kōbusho. To je u biti bila državna vojna akademija u kojoj se ratnike podučavalo u vještini mačevanja, borbe kopljima i pucanju. Pošto se prve dvije vještine smatralo zastarjelima i nepraktičnima za moderno ratovanje, podučavanje se na kraju usredotočilo na pucanje, artiljeriju, sve dok akademija nije zatvorena, deset godina kasnije. Borilačke vještine podučavane u Kōbusho bile su orijentirane prema natjecanju, a dužina bambusova mača, korištena na kenjutsu satovima mačevanja, bila je uglavljena na 1,15 metara. Uz to, dijametar sigurnosnog vrška kopalja za vježbanje bio je smješten na 10,5 cm. Drugim riječima, Kōbusho je standardizirao mjere za borilačku opremu korištenu u bujutsu. Mada je to bilo korisno za ravnopravno sudjelovanje u natjecanju, također je značilo da je bujutsu postajao sve nedostatniji za primjenu u borbi.

 

 

Scan-81S rastućom popularnošću natjecateljskog bujutsu, kovači i tradicionalni proizvođači oklopa počeli su proizvoditi nove vrste zaštitne opreme. Nadalje, izrađivači lukova koji su u svom obrtu koristili bambus, shvatili su da je teško sastavljati kraj s krajem. Svoje financijske gubitke mogli su kompenzirati izradom shinai (bambusovih mačeva) za upotrebu u kenjutsu. Razvoj ove nove industrije opreme za borilačke vještine, karakteristika je Bakumatsu razdoblja na kraju Tokugawa šogunata.

 

 

 

 

 

Od Bujutsu do Budō

Godine 1868., Tokugawa vlada zamijenjena je carskom vladavinom, poznatom pod imenom Meiji reformi. One su značile kraj višestoljetne vladavine ratnika. Tijekom Meiji razdoblja, Japan je krenuo putem modernizacije, koja je uključivala naširoko uvođenje zapadne tehnologije i sustava. U tom smislu, na modernizaciju Japana može se referirati kao na pozapadnjenje. Posljedično, odbačeni su razni aspekti japanske tradicionalne kulture. To je uključivalo bujutsu, koji je smatran nekompatibilnim s modernim obrazovnim sustavom i vojskom, mada je bio sastavni dio ratničke kulture u Edo razdoblju.

Kao rezultat, mnogo znalaca borilačkih vještina našlo se bez posla. Godine 1873., Sakakibara Kenkichi, prvotno učitelj u Kōbusho, odlučio je pokrenuti javne prezentacije borilačkih vještina po uzoru na Sumō klubove, koji su tada već postojali. Gekiken Kōgyō prezentacije borilačkih vještina doživjele su velik uspjeh kao novi oblik zabave za mase. Naime, ukidanjem feudalnih zemljoposjeda (han) kroz reforme Meiji vlade, niz nezaposlenih ratnika kružio je zemljom i okupljao se na Gekiken susretima. To je uvelike zabrinjavalo Meiji vladu, koja se bojala osnivanja pobunjeničkih saveza, što je dovelo do vladine zabrane Gekiken susreta, koja je mnoge borce još jednom ostavila bez posla.

Scan-131

U razdoblju od 1878. do 1887. kenjutsu i jujutsu su prenamijenjeni u korisno sredstvo za poučavanje nadzornika novoosnovanih policijskih postrojbi samoobrani i vještinama potrebnim za privođenje kriminalaca. Mada je broj službi bio ograničen, to je dijelu nezaposlenih znalaca bujutsu ipak osiguralo nove karijere, kao instruktora. Ipak, put uvođenja bujutsu u obrazovni sustav, kojim je krenulo Ministarstvo obrazovanja, bio je dug i oprezan proces. Ministarstvo obrazovanja pristupalo je fizičkom obrazovanju u školama iz perspektive medicinskih znanosti i promatralo ga je kao sredstvo za razvoj jakog tijela i održavanja zdravlja u mladeži. Postojala je bojazan da sukenjutsu i jūjutsu preradikalni, a prisutna je bila i stalna opasnost od ozlijeda učenika.

Nadalje, iz gledišta praktičnog obrazovanja, sadržaj bujutsu se znatno razlikovao od škole do škole te nije postojala jedinstvena forma per se. Metodologije poučavanja bitno su se razlikovale od tradicije do tradicije, a povrh toga bilo bi skupo opremiti škole potrebnom opremom. Zbog toga se uključivanje bujutsu treninga u državni obrazovni sustav smatralo neadekvatnim i trebalo je proći dosta vremena dok napokon nije dopušteno poučavati ga u školama.

Usred svega, jedan je čovjek imao presudan utjecaj na razvoj primjerenog i praktičnog oblika bujutsu u obrazovanje – Kanō Jigorō (1860.-1938.). Kanō je održao govor na Skupu o japanskom obazovanju, 1889. godine naslovljen “Jūdō i njegova obrazovna vrijednost”. U ovom predavanju, po prvi put je naznačio svoje ideje obujutsu u obrazovanju. Zagovarao je novi, evoluirani oblik jujutsū, koji je zvao “jūdō“. Njegovi planovi o potencijalima jūdō-a u obrazovanju, temeljili su se na idejama engleskog filozofa Herberta Spencera o intelektulnom, moralnom i fizičkom obrazovanju, koje su tada dominirale u Japanu. Kanō je ustvrdio da se jūdōusredotočuje na tri područja, “fizičko obrazovanje” (stvaranje snažnog tijela), natjecanje (borbeni aspekti bujutsu) i “duhovni razvoj” (poticanje snažnog uma i duha). Objasnio je da je za postizanje ovih obrazovnih ciljeva, nužno osmisliti racionalnu strukturu za korpus tehnika i principa koje se poučava u jūdō-u. Također je objasnio i demonstrirao principe “shizen-tai” (prirodni stajaći stav) i “kuzushi-tsukuri-kake” (prinuda na otvaranje, zauzimanje stava za bacanje protivnika, izvedba tehnike), koji čine temelje jūdō-a. Ovi novi principi i sistematizacija tehnika koje je Kanō inicirao u jūdō-u, kasnije su služili kao model za moderni razvoj drugih borilačkih vještina.

Tijekom Rusko-japanskog rata (1904.-1905.) došlo je do jačanja ideala “samo-razvoja” u obrazovanju, a bujutsu je promoviran kao način za stvaranje jakog tijela i uma. Razrađene su metodologije poučavanja koje su se temeljile na modelu gimnastičkog grupnog rada, po kojem je jedan učitelj simultano poučavao brojne učenike. Pristupi kao vježbanje usred zime, koji su razvijali disciplinu i otpornost, također su postali popularni. S amandmanima na obrazovnu politiku srednjih škola iz 1911. godine, bujutsu je službeno potvrđen kao izborni predmet kojeg se poučava u školama. U to vrijeme za bujutsu se u školama koristila riječ “gekiken” (mačevanje bambusovim mačevima) i “jujutsū” (ne jūdō).

Vladin službenik i mačevaoc, imenom Nishikubo Hiromichi (1863.-1930.), čvrsto je uznastojao na tome da Ministarstvo obrazovanja umjesto ovih riječi upotrebljava izraze “budō”, “kendō” i “jūdō”. Sufiks “dō” (doslovno “put”) implicira da su borilačke vještine više od aktivnosti koja cilja samo na tehničku izvrsnost, te da su, zapravo, “putovi” kojima praktikant može izgraditi svoj karakter i etičnost, kao i fizičku spretnost. Nishikubo je apelirao od 1912. godine, ali njegova želja je ostvarena tek 1919. godine, kad je Dai Nippon Butokukai (Svejapansko društvo za borilačke vrijednosti), nacionalna krovna organizacija stvorena za očuvanje i promociju japanskih tradicionalnih borilačkih vještina, preuzela inicijativu i zamijenila sufiks “-jutsu” (doslovno tehnika) s “-dō” čime su stvorili kendōjūdōkyūdō (streličastvo) i budō. Ipak, Ministarstvo obrazovanja nije uvelo službenu promjenu sve do 1926. godine.

Tijekom desetljeća 1935.-1945., ideja budō-a kao sredstva za fizički i duhovni razvoj postala je blisko povezana uz nacionalističku Državu Shinto. Shinto oltari zvani kamidana, smještani su u dvorane za vježbanje (dōjō), a visoko ritualizirani oblici ophođenja postajali su sve naglašeniji u budō vještinama. Godine 1941. veza između budō-a i militarizma se intenzivirala, a praktična borbena primjena opet je došla u središte interesa. Posebno su jūken-jutsu(vježbanje bajunetom) i shageki-jutsu (precizno gađanje) postali važan predmet izučavanja. S vremenom su nazvani jūkendō i shagekidōBudō je tada podignut na razinu obveznog obrazovanja u školama, pri čemu je glavni cilj bio trening za borbu. Dužina shinai upotrebljavanog za kendō skraćena je na otprilike 1,08 metara (da bi se približilo dužini pravog mača), a tehnike kao što su dijagonalni rezovi uvrštene su za borbene potrebe. Ipak, Japan se suočio s porazom prije nego što je ustaljen ovaj tip treninga.

“Sportifikacija” budō-a

Odmah nakon poraza 1945. godine, tijela u Japanu nadležna za budō, prestala su pokušavati iskoristiti budō za borbeni trening, te su umjesto toga, opet počela promovirati budō kao način za vježbanje zdravog tijela i duha. Mada, vrhovno zapovjedništvo nije bilo zadovoljno ozbiljnošću ove nagle promjene politike te je uvelo opsežnu zabranu prakticiranja budō-a, koja je ostala djelatna nekoliko godina.

Ponovno uvođenje budō-a u škole u poslijeratnom periodu bio je postepen proces u kojem je jūdō ponovno iskrsnuo 1950. godine, a kendō 1953. godine. To se temeljilo na uvjetu da budō bude poučavan kao “sport”, što je zahtijevalo ponovnu procjenu pravila natjecanja i racionalizaciju tehnika. Razmotren je i pretjeran naglasak na intenzivnom vježbanju te je budō razvijan kao zabavan oblik obrazovanja. Budō je ostao predmet u službenom nastavnom planu i programu u osnovnim i srednjim školama u Japanu do danas.

Poslijeratne “sportificirane” budō vještine nisu popularne samo u Japanu, već u cijeom svijetu. Jūdō je postao službeni olimpijski sport nakon Igara u Tokyu 1964. godine, a ženski timovi su se prvi puta natjecali 1992. godine. Slijedeći primjer jūdō-a, ostale budō-vještine su također postale vrlo natjecateljske, pa kendōkyūdōsumō,karateShorinji Kempo i naginata održavaju natjecanja u svjetskom kupu. S međunarodnim rasprostiranjem budō-a, važni su postali natjecateljski aspekti, a s vremenom su sve očigledniji postajali razni problemi, kao mentalitet “pobjede pod svaku cijenu” i droge za poboljšanje izvedbe. Da bi se oduprlo takvim trendovima, čine se napori da se budō ponovno promisli kao tradicionalni način stvaranja zdravog duha i tijela i da ga se predstavi kao cijeloživotnu aktivnost koja pojedincima omogućuje njegovanje samo-discipline. U posljednje vrijeme, ovlašteni za jūdō pokrenuli su kampanju “Jūdō renesanse”, kao prvi korak u tom smjeru.

U više od tisućljeća, japanska jedinstvena borilačka kultura, bujutsu i budō, nastavlja evolvirati od borbenih tehnika s bojnog polja kojima se “uzimao život” do “putova” kojima se “daje život”. Njihovom promjenom iz jutsu u vježbače se potiče da smire svoje tijelo i duh. Nakon Drugog svjetskog rata, budō vještine su ponovno evaluirane i proširile su se svijetom kao popularni sportovi, čak do te mjere da su postali dijelom Olimpijskih igara. Nebrojeni ljudi nastavit će voljeti budō kao uzbudljiv natjecateljski sport, kao i cijeloživotno traganje za fizičkim i mentalnim blagostanjem. Kao takav, budō će nesumnjivo značajno doprinijeti miru diljem svijeta.

Budō u 21. stoljeću

Danas postoji devet reprezentativnih borilačkih vještina u kojima se odvijaju organizirane aktivnosti iz središnje baze u Japanu (Jūdō, Kendō, Kyūdō, Karatedō, Sumō, Naginata, Shorinji Kempo, Aikidō, Jūkendō).1 Nippon Budō Kyōgikai (Japanski budō savez) je stvoren 1977. godine, a zaklada Nippon Budōkan je dodana ovim devetorim organizacijama borilačkih vještina (s iznimkom jūdō-a za kojeg je reprezentativna Svejapanska jūdō federacija).

Scan-16

Savez organizira aktivnosti s ciljem promicanja i proširivanja borilačkih vještina kao ponosa japanske jedinstvene tradicionalne kulture, potičući komunikaciju i harmoniju među raznim organizacijama članicama, ohrabrujući svaku disciplinu i podstičući je, njegujući zdrav duh i tijelo japanskog stanovništva, posebno se trudeći oko obrazovanja mladih ljudi i doprinoseći stvaranju fizički jake japanske nacije te mira i blagodati u cijelom svijetu.

 

 

Scan-2 Scan-21 Scan-201Scan-191

 

Scan-151Scan-14

Scan-5Scan-4-260x164

Popularna kultura i borilačke vještine

Japanske tradicionalne borilačke vještine, zajedno tehnikama i oružjem koje koriste, postale su toliko popularne s druge strane oceana da ih se često gleda kao odsliku Japana. Dva su vjerojatna razloge tome. Prvo, prepoznavanje estetske vrijednosti oružja i opreme, koje je izradom dobilo specifične osobine i, drugo, razumijevanje važnosti borilačkih vještina, ne samo kao obrambenih vještina, nego i kao tjelovježbe, što je dovelo do njihove popularnosti, isprva kao amaterskog sporta, a kasnije i kao borbi na profesionalnoj razini.

U domeni vizalnoga, ne smijemo zaboraviti na filmove Kurosawa Akira-e (1910.-1998.) koji su, počevši s 1950-ima, uveliko pobudili interes za japanske povijesne drame. Kao što se može vidjeti iz televizijskih drama i filmova snimljenih u SAD-u, u rasponu od filma Shōgun (1980.) do The Last Samurai (2003.), dozvoljeno je kazati da je japanska ratnička kultura potaknula veliki interes preko oceana zbog distinktivne prirode samuraja i ninđa. Divlja egzotičnost produkcija ostvarenih u inozemstvu, Japancima se u velikoj mjeri činila pretjerana i suprotna povijesnim činjenicama. Ipak, s druge strane, ponekad su takvi povijesni filmovi i romani učinili Japance svjesnijima svoje stare povijesti – o kojoj ljudi nisu znali gotovo ništa. Danas, zahvaljujući njima, velik broj Japanaca zainteresiran je za kulturu tradicionalnih borilačkih vještina. Povijesni romani i filmovi koji opisuju Japan prije njegova pozapadnjivanja sredinom 19. stoljeća, sada doživljavaju procvat među Japancima te nastavljaju stvarati žive slike starih vremena.

Ne možemo ignorirati veliku ulogu koju su japanski stripovi (manga) odigrali u raspirivanju velikog globalnog odjeka borilačkih vještina. Treba primjetiti da su veliki sumō turniri počeli u Edo razdoblju, a u poslijeratnom Japanu nekoliko je popularnih heroja proizašlo iz sportova kao baseball, boks i profesionalno hrvanje, kao i iz Olimpijskih igara. Ovaj je trend tako jak da su razni sportovi postali teme vodilje u stripovima za dječake, što je dovelo do toga da se borilački sportovi uprizoreni u nekoliko manga. Pioniri kao Jūdō Icchokusen (“Jūdō snovi”, objavljivan od 1967. do 1971.), Karate Baka Ichidai (“Fanatična karate generacija” (1971.-1977.) i Notari Matsutarō(1973.-1998.) iz sūmo svijeta, krčili su put kojim su nastavila kendō izdanja Musashi No Ken (1981.-1985.), jūdōizdanja Yawara! (1986.-1993.) i druga, ne dozvoljavajući diskontinuitet u valu popularnih manga.

Za razliku od kompjuterskih igara, koje su se usredotočile na scene borbi, manga imaju čvrstu okosnicu priče i ocrtavaju odgojno-obrazovne teme kao što su odrastanje i samoostvarenje kroz borilačke vještine te potraga za smislom života. Ovakve manga su originalne i duboko odzvanjaju u srcima mladih ljudi koji se s sličnim fenomenima suočavaju u svom životu.

Izlazilo je i nekoliko manga bez sportskog sadržaja, koje su oslikavale povijesne događaje, kao Vagabond Inoue Takehiko-a (1998. – danas), utemljen na romanu Yoshikawa Eiji-a, koji portretira život legendarnog mačevaoca Miyamoto Musashi-a, zatim Basilisk: Kōga Ninpōchō (2003.-2004.) temeljen na romanu Yamada Fūtarō-a izNinpōchō (“Ninđa svici”) serije, kao i nekoliko drugih koji su posljednjih godina ostvarili i održali popularnost.

Ljudi koji održavaju ovu kulturu dolaze iz najrazličitijih društvenih slojeva, ne samo iz određenih klasa. Ratnička klasa koja je dominirala japanskom vojnom kulturom kroz stoljeća, bila je samo jedna društvena klasa. Ako su postojali oni koji su se borili oklopom i oružjem, postojali također i obrtnici koji su potrebno oružje i opremu izrađivali. Iako je njihov broj znatno opao, njihove tehnike opstaju bez prekida do sadašnjosti. Posljednjih godina, svjedočimo pojavi industrijskih proizvoda vodeće tehnologije koji ilustriraju svijest o toj tradiciji. Na primjer, tvrtka izjavljuje da je dizajn njezine digitalne kamere temeljen na motivu mača. Postoje i proizvodi u svijetu mode koji koriste ključne riječi poput mononofu (“ratnik”) ili “samuraj”.

Za same Japance, svijest o težini tradicije dotiče se i nekoliko dijelova njihova svakodnevnog života. Jedna od ključnih riječi japanske kulture je bu (“samurajski duh”) – to je tema koja je razumljiva čak i u masovnoj i popularnoj kulturi. Predviđa se da će istraživanje ovog koncepta dovesti do dubljeg i smislenijeg razumijevanja Japana i njegove kulture.

Lukovi i strijele

Japanske lukove karakterizira neuobičajena dužina (oko 2,2 metra) i jedinstven oblik. Povijesno, razvijali su se od običnih lukova izrađenih od drveta do lukova s bambusovim umecima s unutrašnje strane. Danas su, u natjecateljskom streličarstvu, također popularni jednostavni lukovi od fiberglassa, zbog svoje superiorne trajnosti i lakog održavanja. Ceremonijalni lukovi su lakirani i uvezani ratanom ili užetom. Originalno, ovi elementi su služili za povećanje snage luka, sprečavali pucanje spojeva te odvajanje drveta od bambusa i slično.

luk

Slično, strelice su se također izrađivale od prirodnih materijala kao što je bambus, ali niz streličara koji se danas natječe koristi karbonske strelice zbog njihove iznimne otpornosti. Izrada strelica je kompleksan posao u kojem bambus preradom mora dobiti potpuno ravan oblik, a koji uključuje i mnoge druge postupke potrebne za proizvodnju ostalih streličarskih potrepština. U Japanu danas još uvijek postoje majstori obrtnici koji su specijalizirani za izradu lukova i streličarskih potrepština.

strijele

Korice za mačeve

Na mačeve i njihove korice može se gledati kao na sintezu više od tisuću godina obrtništva koje ujedinjuje razne vještine, uključujući izradu željeza, obradu laka i obradu metala. Zbog teškoća u izvozu i uvozu mačeva, na ovoj izložbi nismo u mogućnosti prikazati same mačeve. Ipak, prikazane su korice.

The-Spirit-of-Budo
Japanski mačevi dijele se, generalno, u dvije vrste – tsurugi, mač s dvije oštrice korišten za ubadanje i probadanje i katana s jednom oštricom, dizajnirana za rezove. Ravni su mačevi originalno uvezeni iz Kine i smatra se da su se tijekom i u 11. stoljeću razvili u jedinstvene japanske zakrivljene mačeve s oštricom na rubovima. Zbog promjena u bojišnim formacijama, odjeći i drugom, razvijali su se tijekom povijesti, od tachi (mač koji je pričvršćen za struk s oštricom okrenutom nadolje tijekom jahanja) do uchigatana (čija bi se oštrica zadjenula za pojas, a rub je tijekom hodanja bio usmjeren prema gore). Mač uchigatana se pojavio sredinom Muromachi razdoblja. Daishō (doslovno “veliki-mali”), običaj nošenja oba, dugog i kratkog uchigatana mača (tantō bodeža i koshigatana mača za strukom) zajedno, nastao je u Momoyama razdoblju, a postao je uobičajen u Edo razdoblju. Od Edo razdoblja, kad su mogućnosti za stvarnu borbu opale, tachi se počelo koristiti u ceremonijalne svrhe i kao poklon. S duge strane, u drugoj polovici Edo razdoblja, vježbanje u probadanju uz korištenje zaštitne opreme postalo je popularno kao zamjena za stvarnu borbu. S tom idejom razvijena je i prigodna oprema, otvarajući put rođenju modernih kendō,naginata (helebarda) i drugih natjecateljskih borilačkih vještina.

dijelovi_katane_velika

Različite komponente korica za mač redom imaju posebna imena. Unikatnost korica kao rukotvorina uglavnom leži u boji i obliku utora, štitnicima za mač tsuba, ovitku drške tsukamaki, dekorativnim umecima za dršku menuki, dekorativnim dodacima nalik pribadači kōgai i drugim dodacima.

Oklopi i šljemovi

U principu, japanski oklop sastoji se od pločica (sane), uzica koje spajaju pločice ili štitnike (odoshi) i metalnih dijelova. Od razdoblja Heian nadalje, dolazilo je do modifikacija, ovisno o keikō (viseći oklop) modeliranom odsane ploča. Rani tip oklopa koji je nosila samurajska klasa nazivan ō-yoroi (puni oklop), korišten je za streličarstvo na konju. Nasuprot njemu, haramaki (štitnici za trbuh) tip oklopa osmišljen je za pješadiju, no oklop s rukavima i šljemom dodanima haramaki-u postepeno su počeli koristiti i generali. Pored ovih, pojednostavljeni haramakizvan dōmaru (omotati), hara-ate (koji je štitio samo prsno područje) i druge, koristili su niže rangirani vojnici.

 

Scan-18Scan-17Scan-20Scan-19

Sve veću okrutnost bitaka pratio je razvoj naoružanja i ratnih strategija, što je zhatijevalo oklope za potpunu zaštitu. Sada su haramaki i dōmaru postali poznati kao tōsei gusoku (“puna moderna sprema”). Napretkom tehnologije, korištenjem predmeta dobavljenih iz inozemstva itd., oklop je postao robusniji i lakši. Šanse za nošenjem ō-yoroi punog oklopa u pravoj borbi opadale su nakon kasnog Muromachi razdoblja, te je on jednostavno postao dio prošlosti, kao simbol statusa samurajskih obitelji. U međuvremenu, u Edo razdoblju, izrađeno je puno primjeraka tōsei gusoku-i s dodatnim kompliciranim rukotvorenim ukrasima.

Prvi japanski šljemovi izrađivani su od željeznih ploča spojenih zakovicama (hoshi-kabuto ili “zvjezdasti šljem”). Ovi su se transformirali u šljemove ravnih površina (suji-kabuto ili “trakasti šljem”) izravnavanjem zakovica. Ovakve šljemove izrađivalo se nekoliko dana. Za razliku od toga, od 15. stoljeća, kad se građanski rat proširio cijelom zemljom, a potražnja za oklopima porasla, počeli su se masovno proizvoditi jednostavni zdjelasti šljemovi kao što su zunari (“oblikovan po glavi”) i momonari (“oblika breskve”).

Predstavljeno je i nekoliko kawari kabuto (“čudnih šljemova”). Ovi su se pojavili s promjenom ratničke svijesti uslijed evolucije bojnih tehnika. Kao što je to bio slučaj s jarko obojenim jinbaori (nadoklopno odjelo ili plašt) i zastavama (sashimono) nošenim na leđima, nošenje kawari kabuto nije služilo samo za plašenje protivnika na bojnom polju, nego je olakšavalo raspoznavanje prijatelja od protivnika u vrevi masovne bitke. U isto vrijeme, nošenje ovakvih šljemova dizalo je bojni moral i reklamiralo izgled nosioca koji je dobio bitku kao i njegove pokrete na bojnom polju. Šljemovi su imali i maedate (prednji emblem) oblikovan kao sunce, mjesec i drugi simboli. Smatra se da su predstavljali samurajsku filozofiju života i smrti, s elementima kao što su “život”, “besmrtnost”, ponovno rođenje” i “duh prosvjetljenja”.

1 Kodokan Judo Institute, www.kodokan.org; All Japan Kendo Federation, www.kendo.or.jp; All Nippon Kyudo Federation, www.kyudo.jp; Japan Karatedo Federation, www.karatedo.co.jp/jfk/; Japan Sumo Renmei Foundation,www.nihonsumo-renmei.jp; All Japan Naginata Federation, http://naginata.jp; Shorinji Kempo Federation,www.shorinjikempo.or.jp; Aikikai Foundation, www.aikikai.or.jp; All Japan Jukendo Federation, www.jukendo.info; Nippon Budokan Foundation, www.nipponbudokan.or.jp

Zapovjednik vojske u tose-gusoku oklopu i jinbaori plaštu

Warrior general in tose-gusoku armor and jinbaori (vest)

Izvor: http://www.iz2.or.jp/english/fukusyoku/busou/36.htm

The-Spirit-of-Budo3The-Spirit-of-Budo1

Dijelovi samurajskog oklopa i šljema

The-Spirit-of-Budo9

The Japan Foundation je tekst od Saveza tradicionalnih japanskih borilačkih vještina (The Nippon Kobudō Kyōkai), koji je do prosinca 2006. godine uključivao 83 kobudō saveza.