Indija – dom borilačkih vještina

Većina ljudi ne pomisle na Indiju kad je riječ o borilačkim vještinama. Ali, borilačke vještine u Indiji su starije nego bilo gdje drugdje na svijetu i preteča su borilačkim vještinama današnjice.
Azijski narodi imaju autohtone borilačke vještine. Koreja ima soobakdo, taekyon, i Hwarang Do. U Kini, borilačke vještine počinju s Hua Tuo i Wuqinxi (Ples 5 Životinja) oko 200 god. Ali indijske borilačke vještine utjecale su na svaku borilačku vještinu u Aziji. Borilačke vještine koje danas vidimo su spoj indijskih i azijskih vještina, s dominacijom indijskog utjecaja.

Borilačke vještine u Indiji
Kalaripayattu doslovno znači „način bojišta“ (ili „put bojišta“). Ova borilačka vještina nastala je u kraljevstvu Cheras, današnja Kerala, Južna Indija. Stara je više od 2000 god. Ta je borilačka vještina priznata kao preteča današnjih azijskih vještina.
Međutim, Kalari je bila samo jedna od mnogih borilačkih vještina koje su se razvile iz drevne borilačke vještine Vajramukti, ili „Munjevita šaka“. Kshatriya (kšatrija) Vajramukti je spomenuta u velikom Ramayana ratu, koji se zbio 5114 god.pr.n.e. Indrajit, demonski princ ratnik, spominje se da je bio vrlo iskusan u njezinom korištenju.
Borba na nogama je za Ksatreya-u bila potrebna u slučaju da je bio zbačen iz svoje kočije ili konja i našao se bez oružja. Iako je visoki etički kodeks Ksatreya zabranjivao svakome osim drugog Ksatreya-e da ga napadne, bez sumnje takvi morali se nisu uvijek poštivali, i kad bi bio suočen s beskrupuloznim protivnikom, Ksatreya je morao biti u mogućnosti obraniti se i stoga razviti vrlo efektivnu formu borbe prsa o prsa koja je kombinirala tehnike hrvanja, bacanja, i ručnih napada. Taktike i izbjegavanje su ustanovljeni da su kasnije prenesu na slijedeće generacije. Ova vještina je nazvana Vajramukhti, naziv znači „munja/grom zatvorenih – ili sklopljenih – ruku“. Naslov Vajramukti upućuje na korištenje ruku na način moćan kao vajra buzdovani tradicionalnog ratovanja. Vajramukti se koristio u vrijeme mira kao dio redovnog fizičkog treninga i ti korišteni nizovi napada i obrane tehnički su označeni u Sanskrit-u nata.

Kšatrija ratnici
Vajramukti se razgranao na različite indijske borilačke vještine – Simhanta, Kalaripayattu, i Nata su najpoznatije.
Kalaripayattu se nastavila razvijati dugi niz godina. Jedan Kralj navodno je eksperimentirao na zatvorenicima ne bi li pronašao marmas – 107 točaka na tijelu gdje udarac može ubiti.
Kalari borci su uvježbavani od ranog djetinjstva, često su napustili domove da bi trenirali s majstorom borilačkih vještina. Počeli su trenirati s drvenim štapovima različitih duljina i napredovali do borbe s mačevima, buzdovanima, bodežima i kopljima.
Najsmrtonosnije oružje Kalari-a bilo je Urumi, oružje s tri duge felksibilne oštrice, svaka duga nekoliko stopa. Ovo oružje bilo je fleksibilno, pa se moglo nositi oko struka (ili:pojasa). Moglo ga se lako izvući i nanijeti smrtonosne udarce neprijatelju. Samo majstorima (ili:učiteljima) je bilo dozvoljeno koristiti to oružje jer je moglo nanijeti smrtonosne udarce (ili: teške ozljede) i korisniku također.

Kraljevstvo Cheras u Kerali shvatilo je vrijednost borilačkih vještina, i koristilo je divizije Kalari stručnjaka u borbi za veći učinak. Kalari borcima je bilo dozvoljeno da odaberu svoje oružje i preferirali su odlazak u borbu bez oklopa. Nedostatak štita/oklopa dozvoljavalo im je nesmetano kretanje i korištenje Kalari tehnika s ekstremnom brzinom i spretnošću. Drevni tekstovi bilježe zapanjenost i čuđenje neprijateljskih vojski koje su vidjele te okretne borce kako ruše oklopljene borce i opisali su ih kao da lete zrakom.
Najbolji i najhrabriji Kalari borci su raspoređeni u elitne jedinice nazvane Chaver Pada. To su bili prvi samoubilački odredi na svijetu.
Članovi Chaver Pada-e uzeli su Shiva-u i Shakti, Boga i Božicu moći, za svoja božanstva. Obuka je provedena u tajnosti , bili su pušteni kao tajno oružje protiv neprijatelja drevne Kerala-e. Naoružani smrtonosno oštrim oružjem Kalaripayattu, ostavili bi široke otkose razaranja na svom putu, boreći se do smrti.
Neprijateljski redovi obično su zgnječeni pod njihovim napadima i neprijateljski vojnici su bili poznati po bijegu prije juriša Chaver Pada-e. Neko vrijeme, Kerala je bilo jedno od najstrašnijih kraljevstava u Indiji.

Ostatak Azije
Budizam je nastao u Indiji, s Hindu princem Siddharta Gautama-om, koji je postigao prosvjetljenje i postao Buddha. Budističkim redovnicima se obično pripisuje da su donijeli borilačke vještine u ostatak Azije.
Prema legendi , budistički redovnik Boddhidharma, iz Tamil Nadu, južna Indija, donio je borilačke vještine u ostatak Azije. Dok je moguće da je Boddhidharma (Damo) osnovao Shaolin borilački stil, manje je vjerojatno da je jedan redovnik sam donio borilačke vještine u cijelu Aziju.
Najvjerojatnije je prijelaz borilačkih vještina iz Indije u Aziju bio postepen, kroz doprinos više pojedinaca. Iz Kine, borilačke vještine su dospjele u Koreju, Japan, Kambodžu, preuzimajući nove oblike.

Kina
„Prije i za vrijeme Budinog života, različiti principi su utjelovljeni unutar ratničke kaste (u Indiji) poznate kao Ksatreya (japanski: Setsuri). Ovaj naziv- koji proizlazi iz Sanskrit korjena Ksetr što znači „moć/snaga“ – opisuje elitnu vojsku obično sastavljenu od ratnika iz kraljevskih i plemenitih obitelji, koji su obučavani od rođenja različitim vojnim i borilačkim vještinama, s oružjem i bez oružja. Smatra se da su u Kini Ksatreya-e potekle od božanstva Ping Wang (japanski: Byo O), „Gospodar onih koji drže sve u miru“. Ksatreya-e su bile kao mirovne snage – da drže kraljeve i ljude u redu. Vojni zapovjednici su se zvali Senani – ime podsjeća na japanski izraz Sensei koji opisuje sličan status. Japanski samuraji su također imali slične osobine Ksatreya. Njihovi ratni postupci i tehnike su ponekad tako blizu onima Ksatreya da moramo pretpostaviti da su prethodni došli iz Indije, možda preko Kine. Tradicija svetih mačeva, ponosnog osobnog žrtvovanja i služenje svojem Gospodaru su prvo pronađeni u Indiji.“

Kineska skulptura koja predstavlja Gospodara Budu, sa svojim Nagas, ili Natas, zmijama čuvarima, također je jedan od dokaza. Nata je bila jedna od borilačkih vještina nastala iz Vajramukti. U drevnom Hinduizmu nata je bila priznata duhovna znanost i dodijeljeno kao vodeće božanstvo, Nataraja, predstavljajući buđenje mudrosti kroz fizičku i mentalnu koncentraciju. Međutim, nakon invazije Muslimana na Indiju i njihovo brutalno uništenje budističke i hindu kulture i religije, Ksatreya vještina nata-e je bila izbrisana i mnogi njezini učitelji pogubljeni. Ova autohtona borilačka vještina, pod imenom Kalari ili Kalaripayit postoji danas još samo u južnoj Indiji. Nastala najmanje prije 1300 god., Indijski Kalaripayit je najstarija borilačka vještina koja se danas podučava. Također je i najviše potencijalno nasilna, jer učenici napreduju od goloruke borbe do upotrebe mačeva, oštrih fleksibilnih metalnih bičeva i jedinstvenih bodeža s tri oštrice.
Kad je Budizam počeo utjecati na Indiju (oko 500 god.pr.K.), božanstvo Nataraja je pretvoreno u jedno od četiri zaštitnika Budizma, i preimenovano je u Nar (y)ayana Deva (kineski: Na Lo Yen Tien). Rečeno je da je to zaštitnik Istočne Hemisfere mandale.

O stilu borilačkih vještina
„Kineski Tang ekvivalent za naziv Vajramukti, je Chuan Fa (japanski: Kempo) i bio je neznatno približan, korišten od redovnika za taj dio budističke Vajramukti vještine, s udjelom ritualnih pokreta koji sadrže principe očuvanja zdravlja, samoobranu bez oružja i meditativni uvid.
Izraz Chuan Fa je obično korišten od doba Tang dinastije (618-907 god.) da bi predstavljao u osnovi one aspekte Vajramukti vještine koje su misionarski redovnici donijeli iz Indije. Mnogo kasnije prenijeto je na otoke kao Tajvan i Ryukyus, gdje se koristio naziv Kempo. „

Shaolin hram
Freska na zidu Shaolin hrama prikazuje tamnopute Indijske redovnike kako podučavaju svoju Kinesku braću svijetle puti vještinama goloruke borbe. Na toj slici je ispisano “Tenjiku Naranokaku” što znači „borbene tehnike za treniranje tijela (koje su došle) iz Indije“
Još jedna zanimljiva činjenica: Shaolin redovnici danas pozdravljaju jedni druge lijevom rukom. Razlog je u čast Shen Guang-u, koji je podučavan od Damo-a:
Shen je izučavao taoizam godinama, čuo je za Boddhidharma-u i odlučio je učiti s njim. Shen je satima strpljivo stajao u snijegu do koljena ispred pećine, čekajući Boddhidharma-u da završi svoju meditaciju. Kad se redovnik napokon pomaknuo, Shen se predstavio i izrazio svoju želju da postane njegov učenik. Boddhidharma je bio zabrinut kad je saznao za Shen-ovu dugu povezanost s taoizmom i bojao se da mladić nije dovoljno iskren i da je samo htio ovo nadodati svojem znanju. Da bi iskušao Shen-ovu iskrenost, Boddhidharma mu je rekao: „ primit ću te za svog učenika tek kad nebo bude sniježilo crveno“. S time je otpustio mladića. Shen je bio slomljen, ali također odlučan da ne odustane. Izvukavši nož iz svog opasača, odrezao si je lijevu ruku, pustivši krv da štrca po snijegu. Još jednom je kleknuo pred Boddhidharma-u nudeći mu svoju ruku kao znak svoje odanosti. Boddhidharma je pristao uzeti Shen-a za učenika i previo ranu mladića. Svom novom učeniku dao je ime Hui Ke, i malo prije svoje smrti, Boddhidharma je dao svoj ogrtač i prosjačku zdjelu Hui-u, koji je postao drugi starješina Dhyana sekte u Kini.

Tibet
Tibet ima najočiglednije dokaze da današnje orijentalne borilačke vještine imaju svoje korijene u Indiji. Jer u Tibetu, preživjela je drevna indijska borilačka vještina Simhanta (Lavlja rika) u svojoj relativno nepromijenjenoj formi. Simhanta je jedna od najstarijih indijskih borilačkih vještina, jedan od prvih stilova koji se razvio iz Vajramukti-a.
Tibetska Simhanta, ponekad zvana Tibetski Kung Fu, je Indijska u svakom pogledu. Od Sanskrit imena, do Hindu mantri, pa do tehnika, koji su izvučene iz Vajramukti i Kalari.
Hindu Bog Narasimha, otkuda je Simhanta dobila ime:
Glavna mantra tibetske Simhanta-e, koju svi sljedbenici izgovaraju je „Om Ah Hum Vajra Simhanada Sangha Hum“ , i štuje Narasimha-u, i na Sanskrit jeziku je.
Simbol ždrala, koji je raširen u Simhanta-i, također ima podrijetlo u Indiji: bijeli ždral crnog vrata, srodnik tantričkom totemu životinjskog stupnja svijesti u Lavljem riku, i svet u Indiji kao „Ždral Sarus“, najveća leteća ptica na svijetu. Ova ptica možda ima odjek u Simhanada-Vajramushti i Kalari Pyatt indijskim borilačkim vještinama, kao prethodni sistem Lavlje rike Lama vještine; ili je uistinu mitski simbol koji predstavlja dominaciju Han-Kine nad Tibetom.
Slijedeća mogućnost koja se tiče ezoteričnog značenja „Bijelog Ždrala“ u tibetskom tantričkom Lavljem riku Lama borilačke vještine, ponovo se vraća u Indij, do Jetavana: „Lug/gaj pobjede“, mjesto gdje je Buddha proveo svoje zadnje godine i gdje je odlučio napustiti ovaj svijet. Prije nego je preimenovana od Buddhe, Jetavana se zvala Suklahavarsa: „Lug Bijelog Ždrala“. U budističkim zapisima bijela boja simbolizira „dobro“ ili „bez nečistoća“. Na Buddhinu smrt rečeno je da su sva Sala drveća u lugu/gaju oko njega procvjetala van sezone, i posula svoje bijele cvjetove oko njegovog počivališta.
Drugi glavni životinjski simbol u Simhanta-i je majmun. Slijedeća točka koja se tiče pre-tibetskog majmuna kao životinjskog totema u original Hindu Simhanada-Vajramushti, je važnost Majmuna Boga Haruman-a: susret (ili:sukob) između Majmuna i Ždrala – između Budizma i Tibeta, „lokalno“ prevedeno i nanovo interpretirano iz originalnog podrijetla Hindu Simhanada Vajramushti vještina: iznjedrio je „Tibetsku Lavlju riku“ kao borilačku vještinu, tantričku budističku Vajrayana – Vajramushti borilačku vještinu. Lavlja rika, Munjevita šaka, tako su kreacije Buddhinog prijenosa Dharme u Tibet – čineći je borilačkim prikazom same Duše Tibetskog Naroda i Ljudi.

Potala palača
Još od 11.st. palača je zvana Potala. To ime najvjerojatnije potiče od planine Potala (Sanskrit: Potalak; što znači „Svjetlost“; dolazi od Tamil riječi pottu (potti-) „osvijetliti“-kao vatra). Mitska planina prebivalište je Bodhisattva-e Chenresi (Avilokiteshvara /Kuan Yin) u Kerala regiji južne Indije.
Treba napomenuti da je Sanskrit bio stari indijski jezik, a oboje Tamil Nadu i Kerala su u južnoj Indiji.

Tibetski ratnik redovnik, obučen u šafran, boju Hindu i Budističkih ratnika i mučenika.

Japan
Prema Shifu Nagaboshi Tomio, „nata“ je bila borilačka vještina (većinom s oružjem) prakticirana od kšatrija iz doba Veda. To se podudara s kineskim i indijskim izvorima.
„Pored indijskih i sjeverno kineskih izvještaja postoji legenda sačuvana i u Ryukyuan “Kempo Hishu“, „Itosuchi“ i u drugim japanskim zapisima, da su tehnike Vyaghraja u Chuan Fu nastale iz učenja sadržanih u zapisima donjetim iz Indije, preko Tibetskih samostana, u Kinu, koji su zabilježili goloruku borbu između dva božanstva. Imena su im dana fonetski kao „Ka-shi-ma“ i „Ka-chu-ri“. Sadržaj opisuje njihove pokrete i postupke, te govori da su tehnike korištene za „kontrolu i obuzdavanje njihovih sljedbenika“. Rukopis se obično u japanskim Ju Jitsu školama nazivao “Ta-ka-no-kabi”.
Riječ “Ta-ka-no-kabi” doslovno znači „davanje i primanje s viših mjesta“ (kineski: Kao Cha Li) i ustvari predstavlja Sanskrit izraz “Devaloka dana adana”, što znači „nebesko carstvo/kraljevstvo onih koji daju i onih koji primaju“, značenje skoro jednako. Imena Kashimi i Kachuri najvjerojatnije predstavljaju kinesku transkripciju (prepisivanje) Sanskrit Budističkog izraza “Ksatre(ya) ksetra”. To znači „mjesto – zemlja – Ksatreya“.

Danas japanski učenici borilačkih vještina izrađuju Daruma lutke, a tako je Boddhidharma zvan u Japanu. Ove crvene bucmaste lutkice zovu se Daruma. Prikaz su Indijskog svećenika Boddhidharma-e, koji je u Kinu prenio Zen Budizam iz Indije. Rečeno je da je izgubio upotrebu svojih ruku i nogu nakon što je devet godina proveo meditirajući u spilji. Daruma lutke su teške na dnu i vraćaju se natrag kad ih se prevrne, pa su postale simbol optimizma, dobre sreće i snažne odlučnosti. Obično se daruma lutke prodaju bez obojanih očiju. Ljudi oboje jedno oko kad odluče učiniti nešto, a drugo obojaju kad su postigli zadani cilj.

Khmer (Kambodža)
Suprotno svom imenu, Muai Thai ustvari nije nastao na Tajlandu, već u Khmer-u. Najviše u svojoj povijesti Khmer je bio Hindu, i razvili su ga Nayar-i, Khmer kšatrije (ratničke kaste). Indijski utjecaj je predominantan u Khmer-u. Freske na Angkor Wat-u prikazuju scene iz Hindu epova Mahabharata i Ramayana, pokazujući kšatrije kako sudjeluju u borilačkim vještinama. Najvjerojatnije je bio indijski utjecaj kroz Kinu ili Sri Lanka-u koji je doveo do razvoja Khmer-skih borilačkih vještina.

Filipini
Tri su borilačke vještine na Filipinima – Escrima, Arnis, i Kali. Prve dvije su suvremene/novije, iz doba evropske kolonizacije. Međutim, Kali je drevna borilačka vještina. Indijski utjecaj se jasno može vidjeti u samom imenu, Kali je Hindu božica koja uništava zlo. Za sljedbenike ove borilačke vještine se kaže da su bili zastrašujući poput Kali, i bili su izbjegavani od susjednih protivnika.

Indija – dodatak
Cijelo ime čini se da predstavlja doslovno Sarvastivada izvor originalno zvan nešto kao “Devloka danadana Ksatreya ksetra“, i ako je tradicija točna/ispravna, prenešena je iz indijskih Vikramasila samostana, jer tu su Tibetanci najviše dolazili biti podučavani Budističkom učenju… prostori u Indiji koji sadrže najviše Sarvastivada/Mahasanghika samostana nazvani su „Danakataka“ , riječ koja može biti prevedena kao „dar zatvorene ruke“.

Izvor: www.takemusu-giri.com
Prevela: Petra Bezić