Misogi-no-kokyu-ho

U Japanu, blizu Tokya, postoji dvorana za vježbanje imenom Ichikukai dojo, gdje se jednom mjesečno,  po četiri dana, okupljaju stariji i srednji članovi s novacima kako bi ušli u misogi-nokokyu-ho svijet, oblik pročišćavanja tijela-uma-duha. Važan ritual šintoističke tradicije, misogi-no-kokyu-ho se može prevesti kao “pročišćenje kroz disanje”. Tijekom četiri dana “shogaku shugyo”-a (prvo iskustvo) misogija, učenici nose tradicijsku odjeću za vježbanje borilačkih vještina i formalnu odjeću koji se zovu gi i hakama. Prehrana se sastoji od tri obroka ječma i riže, sojine paste, usoljenih šljiva i ukiseljenih daikona (vrst rotkvice) dnevno. Učenici spavaju na tatamijima. Uz snažno poticanje i pritisak starijih članova, novaci sjede klečeći u seizi, izvode vježbe dubokoga disanja, i izgovaraju osam slogova iz sve snage; “To Ho Ka Mi E Mi Ta Me.” Trening je mukotrpan, emocionalno naporan, i fizički iscrpljujući. Međutim to je jedinstvena prilika da se probiju samo-nametnuta ograničenja i egoistične zaštite osobnosti. Intenzivnom stimulacijom putem misogija aktivira se iskonska životna sila u dubini donjeg abdomena a potencijal da se izravno iskusi korijen vlastitog bića je na dohvat ruke.

U sljedećim odlomcima opisat ću prirodu misogino-kokyu-ho-a, važnost te prakse za suvremenog čovjeka, te nedavno uvođenje te prakse na Zapadu. Budući je istina da je moja praksa i razumijevanje misogi-ja još nesazrelo, čini mi se nužnim da se pouzdam u subjektivno osobno iskustvo kako bih čitatelju prenio prikladan osjećaj o susretu s misogi-jem.  Iskreno se nadam da će ovaj članak pobuditi radoznalost kako bi potaknuo dublje i osobnije istraživanje misogi-ja.

Prvi puta sam se susreo s praksom  misogi-ja jer sam se zanimao za borilačke vještine. U kasnoj mladosti oduševile su me knjige Koichi-ja Tohei-ja, poznatog učitelja borilačke vještine aikido. Tohei, boležljiv mladac, vjerujući da mu je smrt blizu, očajnički je tražio misogi za svoju vlastitu duhovnu izgradnju i jasnoću. Po primitku u Ichikukai dojo, Tohei je prvo podučen Rinzai Zen-u (koji se također u Ichikukai-ju redovito prakticira) a zatim mu je bilo dozvoljeno da radi misogi. Nakon što je iskusio obje discipline, Tohei je postao predani učenik u Ichikukai dojou. Zapanjio sam se kad sam doznao da su, kao nus-proizvod njegovog treninga, Tohei-jeve životno-ugrožavajuće slabosti izliječene. Jednako me se dojmilo kad sam saznao da je on postao jedan od najvještijih boraca u Japanu. Priča o Sensei-ju Tohei-ju mi se jako dopala jer sam i ja bio boležljivo dijete s aspiracijama u borilačkim vještinama. Međutim, nakon što sam razmislio o Tohei-jevom opisu misogi-ja, obeshrabrio sam se; trening je zvučao tako oštro i arhaično da sam pretpostavio (netočno) da nikako ne može postojati u suvremenom svijetu. Također, nisam se nikako mogao zamisliti kako vježbam u Japanu bez ikakva načina da budem preporučen u dojo i bez znanja japanskog jezika. Misogi se činio nadahnjujućom ali zastarjelom i idealističkom praksom za duhovne ratnike iz davnina.

Odrekao sam se bilo kakve ideje o tome da radim misogi u Ichikukai dojou, ali sam nastavio učiti borilačke vještine. Nakon mnogo godina našao sam se na poduci kod aikido Sensei-ja T.K. Chiba-e. Iznenadio sam se kad sam saznao da je i sam Sensei Chiba živio kao učenik u Ichikukai-ju. Jednoga popodneva nakon prakse aikidoa i zazena, pogledao je duboko u moje oči i rekao, “Ti bi morao u Ichikukai da iskusiš misogi.” Nakon što sam se pribrao od šoka zbog tog iznenadnog poziva, sjetio sam se svoje ranije naklonosti misogi treningu. Kako su se životne okolnosti posložile, u to vrijeme sam planirao živjeti u Japanu dvije godine podučavajući engleski. Činilo se da se pružala životna prilika da me Sensei Chiba osobno predstavi  u Ichikukai dojo-u. Odlučio sam da ću, što prije bude moguće, vježbati u Ichikukai-ju.

Moje prvo iskustvo u Ichikukai-ju bilo je ono novaka na Shogaku shugyo-u, 4-dnevnom vježbanju koje sam ranije spomenuo. Kao što sam i očekivao, trening je bio naporan; svi novaci su sjedili u seizi čitav dan, izgovarajući, kako se činilo, iz sve snage koju su naša tijela mogla sakupiti, a stariji članovi su nas gonili vičući i udarajući nas po leđima da potaknu dublje izdisanje. Pa ipak, to je iskustvo razveseljavalo. Na kraju shogaku shugyo-a doživio sam duboki osjećaj živosti i u meni se pobudila dublja radoznalost prema mogućnostima ljudskog daha kao sredstva za nadilaženje vlastitih ograničenja. Također, dojo je imao duboko dojmljiv osjećaj iskrenosti koji se činio da obitava u svakom kutku zgrade i vrta. Budući da sam živio blizu Tokya, mogao sam redovito prisustvovati, sudjelujući u Zen sesshin-u, misogi-ju, čišćenju, i posebnim sezonskim treninzima.

Tijekom vremena koje sam proveo u Ichikukai dojo-u bilo je jednako zadovoljstvo trenirati dok sam radio kao pomoćnik novacima. Kroz to iskustvo postao sam svjestan da dio uspjeha novopridošlih leži u predanosti pomoćnika koji im pomažu da nadiđu svoja ograničenja. Kako bi se olakšao taj “proboj,” bilo je jasno da se pomoćnici trebaju snažno upregnuti, ako ne i u potpunosti, stvarajući uvjete za obostranu korist, i za početnika i za iskusnu osobu. Kroz tu intenzivnu praksu, činilo se da i novi i zreli praktičari lociraju izvor unutarnje snage usred nečega što je nalikovalo na (barem na površini) iscrpljivanju. Do kraja četvrtoga dana, novaci su bili sposobni disati više ujedinjenim duhom tijela-i-uma a njihova su lica bila sjajna i osvježena. Često, tijekom kratkih obveznih govora na oproštajnoj zabavi, novaci bi pustili suzu radosnicu iskazujući svoju zahvalnost za to iskustvo shogaku shugyo-a.

Također, bila je povlastica biti u društvu marljivih dugogodišnjih članova za koje se činilo da isijavaju unutarnjom snagom, povjerenjem, iskrenošću, i blagošću. Bez prigovora, središnji članovi dojo-a ulagali su iznimne napore da otvore dojo svim ljudima koje zanima misogi i Zen. Doimali su se kao živući primjeri rezultata stalnog i iskrenog prakticiranja. Sve u svemu, osjećao sam da misogi disanje pomaže pri razvijanju snage u aikidou. Kako sam ranije rekao, to je bila veličanstvena početna naklonosti misogi treningu.

Međutim, kako je vježbanje napredovalo, postalo je jasno da postoji mnogo dublja svrha vježbanja misogi-ja od sjajne borilačke vještine. Možda bi ovaj odlomak iz eseja koji su 1922. napisali Ichikukai učenici mogao prenijeti poslanje i duh tog dojo-a i misogi-ja:

“Naše izvođenje misogi shugyo-a jest očajničko, proždrljivo, žestoko i nesmiljeno traženje istine i čistoće… Taj trening je način da se preda tijelo i duh toj potrazi. … Današnji svijet je zbrka pomiješanih ideja, i mladi se osjećaju izgubljenima. I dok misogi shugyo ne rješava nužno taj problem u potpunosti, vjerujemo da nudi put iz te smušenosti.

Materijalistička i emocionalna pitanja su postala zamršena i čudna, ostavljajući svijet nastanjen maskama i praznim ljuskama. Mnogi su ljudi još uvijek zgrčeni iza tih maski; sami, preplašeni, i beznadni. Misogi shugyo radi na miniranju tog dualističkog života, i na destilaciji istinskog, izvornog, prirodnog stanja iz njega.”

– Esej naslovljen “U susret izgradnji nove dvorane za vježbanje” (uz dobrostivost web stranice Ichikukai Dojo-a)

Ovaj je esej napisan 1922., no čini se da bi ovakva vrsta vježbe mogla biti prikladnija i nužnija nego ikada prije. Živeći u svijetu koji se ulovio u mrežu dualističkog razmišljanja, prijeteći da izbriše čovječanstvo masovnim naoružanjem posvuda prisutnim, trebamo metode kojima ćemo skinuti lažni sjaj koji je možda društveno prihvatljiv, ali zatamnjuje istinsku prirodu i potencijal čovjeka. U prošlosti, misogi je u Ichikukai dojo-u bio doista virtually tajan; nije se koristila promidžba a osobna preporuka bila je uobičajeni način ulaska u dojo. Srećom, praksa misogi-ja je sada dostupnija nego što je ikada bila. Naravno, shogaku shugyo se može iskusiti u Ichikukai dojo-u u Japanu. Također, zainteresirani učenici sada imaju mogućnost da okuse misogi trening u Americi.

Neka se istinska Dharma nastavi.

Yuho Carl Baldini