Poduka o Osae Waza “Poput grane svinute vjetrom.”

Postoji stari citat koji se pripisuje učitelju imenom Hiraemon Urabe, koji je podučavao u okrugu Kamizato Kamigawa u ranom Edo razdoblju, a koji glasi: “Sve tehnike kontrole [osae waza] se trebaju promatrati kao grana drveta povijena vjetrom.”

Kolikogod zbunjujuće zvučalo, što više sada treniramo, sve više shvaćamo što je taj učitelj mislio, no ne i isprva.

Još pamtimo kako su nam se čudne činile neke rane tehnike kad smo ih prvi puta učili. Naše su se ruke zaplitale u nečemu što nam se činilo nespretnim manevrima, a naš prvotni utisak je bio nešto poput “Ovo nikada neću učiniti u stvarnoj situaciji!”. Pa,ipak, nastavili smo ih ponavljati, nadajući se da ćemo uskoro učiti nešto manje zamršeno i “praktično”. Jedino nas je duboko poštovanje prema našem učitelju, i to što smo znali da bi bilo kakva “tehnička kritika” bila jednaka uvredi ili izazivanju, zaustavljala od toga da izražavamo svoju nenaklonost. Svejedno, pomišljali smo na to.

Dok smo derali kožu sa svojih zglobova i trgali jakne trudeći se da zanemarimo bol raznih ozljeda, također smo razmišljali i o vrijednosti naših napora. Nisam se rodio u obitelji samurai-ja, kao što je bio slučaj s većinom starijih u mom dojo-u. Koliko znam, jedina stara tradicija kojom se bavila moja obitelj bila je izrada i prodaja kotatsu okvira (za grijanje), a to teško da je borilačka vještina, tako da se moj borilački duh trebao razviti od samih početaka. Moje primanje u dojo je olakšao (moralno i financijski) moj ujak koji je čitav život bio vješt mačevalac. Da se ne bih osramotio pred njim, morao sam ustrajati. A pripadnost nepoznatom neuglednom dojo-u nije mi pružala dodatni podstrek da sam dio neke popularne vještine ili glamurozne organizacije s mnoštvom medijskog prostora. U biti, proliveni znoj i krv (bilo je mnogo onog prvog, a samo malo onog drugog, da budem iskren) cijenio sam jedino ja, i nisu bili nikakav “veliki znak” u očima bilo kojeg od mojih sudrugova u dojo-u.

Što li to sve ima veze s osae waza, mogli biste pitati?

Pa, u biti jako puno, jer je u tom stanju uma moj pristup tehnici bio više ritualistički nego duhovan, više mehanički nego instinktivan. Od onoga što mi se nudilo, samovoljno sam nešto uzeo a nešto odbacio. Lijeno sam slušao neke od kratkih objašnjenja koja smo dobivali i iznova ponavljao tehnike, uvjeren da je moj partner pao jer je surađivao, no da je to bila prava tučnjava, nikad me ne bi bio tako zgrabio, ili bih ja vjerojatno morao pribjeći tome da mu odgrizem uho kako bih ga uistinu svladao.

Zatim, kako to često biva na budo treningu, dogodilo se nešto što je upalilo jarko svjetlo umjesto onih mojih obično prigušenih … u dva koraka!

Dok sam primjenjivao tehniku koja je završavala priklještanjem, pritišćući na dva mjesta na partnerovoj ruci, naš se učitelj uznemirio i oštro me prekorio.

Odmahnuo je glavom i prišao nam govoreći “Ne, ne. Ovakav način izvođenja te tehnike je potpuno beskoristan. Ništa ne činiš jer ništa ne vidiš. Tvoj protivnik je slobodan. Tvoja tehnika je bezvrijedna.”

“Moja tehnika?!”, pomislio sam, “Samo radim ono što si nas učio! A moj protivnik nije slobodan! Ako je, zašto lupa po tatamiju?”

I upravo tada, kao da odgovara na roj koji mi je zujao glavom, upotrijebio je citat o promatranju svih osae waza kao grane povijene vjetrom. “Možeš li pogoditi kada će vjetar stati i grana se ponovno izravnati?” upitao je. “Moraš zapamtiti da se to može dogoditi. Ti samo primjenjuješ priklještanje a zatim je sve gotovo u tvojoj glavi. Ti ništa više ne vidiš. Taj način je bezvrijedan!”.

Nisam se mogao svađati sa starcem. Nisam potkovan u filozofskim simbolima, ali nisam se baš niti trudio razumjeti. Naposljetku, nikada nisam smatrao da je išta iz tog treninga i najmanje primjenjivo na bilo što praktično, pa nisam niti bio baš prijemčiv za ono o čemu se ondje govorilo, osim onoga “učini ovako” i “učini onako”.

Bez obzira na to, taj izraz mi je iz nekog razloga ostao u glavi. To je bio prvi korak. Drugi korak se zbio u bolnici gdje sam radio, kada je jedan od pacijenata postao nasilan i pozvani smo da pružimo pomoć. Bio sam mu najbliže pa sam ga pokušao zgrabiti. Loše je reagirao i pokušao me udariti a ja sam upravo upotrijebio jednu od naših “nespretnih” tehnika kako bih ga svladao s najmanje ozljeđivanja. I upalilo je! Još bolje, prikovao sam ga za pod! Pa ipak, nešto mi je proletjelo kroz glavu dok sam to radio. Ne mogu se sjetiti jesam li prvo osjetio da se on bori pa se onda toga sjetio. Ili sam već mislio o tom izrazu kada je on počeo uzvraćati. No, činjenica je da on nije lupnuo po podu i ostao tamo. Migoljio se i borio pod mojim priklještenjem, i pokušavao je koliko je mogao koristiti ostale svoje udove da me udari … Grana se ispravljala! A ja nisam samo isključio glavu nakon što sam ga prvi puta svladao. Postojao je nekakav nagonski nastavak koji nije bio rezultat nikakvog logičnog razmišljanja, niti čak svjesni izbor koju da tehniku upotrijebim. Ne mogu baš reći, u detalje, kako se to dogodilo, no primijenio sam drugu osae, složeniju. Jednu od onih za koje sam bio siguran da ih neću nikad koristiti. Ta je također upalila i osigurala dovoljno vremena da mi ostatak osoblja pritekne u pomoć. Nisam imao baš nikakve potrebe odgristi nečije uho. Nisu me slavili kao junaka (svladavanje pacijenata nije rijetkost u toj bolnici, a neki drugi djelatnici su mnogo učinkovitiji i iskusniji u tome od mene). Nitko me nije pohvalio, i čitava se stvar zbila u nekoliko sekundi, iako se mojem početničkom umu to činilo baš kao kakav ep. Međutim, vrijednost tog trenutka jest da sam konačno razumio.

Čuo sam kako se pojam zanshin nabacuje tijekom poduke, ali ga nisam nikad shvaćao uistinu ozbiljno. Sada sam ga nakratko vidio, primijenjenog u osae waza. Kao početniku, stvarnost mog treninga mi se sva slila u jednu točku, i ništa se nije više činilo tako apsurdnim, tako besmislenim ili tako arhaičnim.

Naravno, to nije iskustvo od kojeg se trese zemlja. Neki drugi su iskusili satori u situacijama života i smrti te se počeli baviti temeljima svoje vještine kao što se čuje grmljavina u blizini, par sekundi nakon što je sijevnula munja. I to mora da je veličanstven osjećaj. Svejedno, ovo je bio moj trenutak u kojem sam otvorio oči, ili još bolje, otvorio srce. Na svom sljedećem satu poduke osjećao sam se kao da sam ušao u dojo po prvi puta. Dojo je bio isti, a i tehnike. Ono što je bilo drugačije bio sam ja.

Još uvijek sam vrlo zahvalan – cijenim tu lekciju, kolikogod se skromna možda činila drugima.

Ne postoji pravi završetak tehnike, čak i kada se čini da kontroliramo situaciju. Jednostavna lekcija, no vrijedna. I dok treniramo, moramo je se sjetiti.

Danas treniram s drugačijim duhom. Ne samo zato što sam stariji i mudriji, budući da si još uvijek zarežem palce kad filetiram suzuki (što znači da sam sigurniji s mačem nego sa sashimi-bocho-m) i zaboravljam gdje sam ostavio naočale čak i kad su mi na vrh glave, već zato što sam naučio cijeniti ono što radim, ono što sam primio od naše ryu, i skidam kapu našem učitelju što nije izgubio strpljenje s budalastom osobom kao što sam ja. Sram me kada se sjetim koliko puta je morao ponoviti isti savjet, i koliko je vremena potrošio na to da me poduči.

A danas primjenjujem taj stari citat na sve u životu. Da budem spreman na sve jer nema jamstava. Vjetar može iznenada prestati i grana bi se mogla ispraviti u bilo kojem trenutku. Znajući to, prihvaćajući to i pripremajući se bez tjeskobe je također dio treninga. Potpuna kontrola je privremena iluzija. Možemo ju iskoristiti na tren, ali onog trena kada postanemo do te mjere obmanuti da ju uzimamo zdravo-za-gotovo, izgubili smo ju. Zapravo, svaki puta kada vježbamo osae waza naučim nešto malo još o tome, a siguran sam da i svi drugi.

Nisam još sve dokučio, ali srećom još ima vremena … ili…

“Autorska prava na izvorne članke 1996 – 2011 Fujiyama Dojo. Sva prava pridržana. Objavljeno uz odobrenje. Prevela Željka Žmire. Engleski izvornik možete pronaći na www.daitoryu.ca”. Kopiranje nije dozvoljeno.