Posljednji Uchideshi Moriheia Ueshibe

Mislim da bi zadatak onoga koji izvještava trebao biti objektivni prikaz događaja, kako bi se svi mogli informirati i razmotriti te događaje prema vlastitoj osobnosti. Međutim, već sam svjestan da pišući o Senseiju Hirosawi ja to ne mogu jer će se moji osjećaji neminovno nazirati u ovim redcima. Stoga, svjesno odustajem od toga da budem „znanstveno“ objektivan, iako ću se držati činjenica, i sve što vam mogu ponuditi jest da budem iskren prema samom sebi. Možete uživati u mojem „umijeću izvještavanja“, no ja ću biti i više nego zadovoljan ukoliko vas potakne da se odvojite od svega i razmislite na trenutak.

Osimo, lijep grad u talijanskoj pokrajini Marche, poznat po međunarodnom sporazumu, ovoga je puta bio mjesto u kojem je Sensei Hideo Hirosawa, nositelj 7.dana već dvadeset godina i aikidoka pedeset, naumio održati svoj prvi međunarodni seminar u Europi (ranije je bio samo jednom u Australiji i na Novom Zelandu), i po prvi puta je održao javno predavanje o unutarnjim duhovnim načelima i primjenama aikidoa.

Jedno ime je toliko puta spomenuto, s poštovanjem i priznanjem, i sâm Sensei Hirosawa ga je tako spominjao: Shihan Hiroshi Tada.

Nakon što je saznao da je Paolo Corallini pozvao izravnog učenika Osnivača, Shihan Tada se susreo sa Senseijem Hirosawom u Japanu i velikodušno odobrio njegov odlazak u Italiju.

Kao izuzetno cijenjeni simbol Aikidoa diljem svijeta, Shihan Tada je odao poštovanje sjećanju na svog Učitelja i umijeću kojem je posvetio svoj život, podupirući ideju o seminaru Senseija Hirosawe, na kojem će se usredotočiti na učenja O’Senseija iz njegovih posljednjih godina, iz razdoblja kada je Sensei Tada bio čitavo vrijeme uključen u osnivanje Aikikai ogranka u Italiji.

Htio bih se pridružiti toj zahvali iz svega srca. Zahvaljujući učenjima koja sam primio od Shihana Tadae mogao sam shvatiti ono što sam bio blagoslovljen primiti od Senseija Hirosawe.

Svrha Aikidoa uistinu treba podršku i suradnju „onih koji znaju“ … i to je sve što kažem.

Sensei Hideo Hirosawa je bio  izravni učenik O’Senseija više od dvanaest godina, od kojih je mnoge proveo kao uchideshi u Ibaragi Dojou. Nakon što je Ueshiba preminuo, ostao je u Iwami kao redovni aikidoka pod vodstvom Senseija Morihire Saita (svojeg šurjaka). Trenutačno je član tima učitelja u Ibaragi Dojou i vodi nedjeljnu poduku, koja je najposjećenija.

Od samih početaka je osjećao bezrezervnu ljubav za vježbanje Aikidoa. Njegovi ideali su ga naveli na to da ne želi ni na koji način iskorištavati trening kao priliku za vlastitu financijsku dobit; stoga je odabrao drugačije zanimanje, sasvim obično, koje nije bilo u suprotnosti s njegovom čežnjom da istražuje Aikido.

Tijekom tri dana bio sam blagoslovljen ne samo da prisustvujem njegovim podukama, već sam odsjeo u istom hotelu kao i Sensei pa sam dijelio s njim sve obroke i slobodno vrijeme. Susreo sam nježnog i velikodušnog čovjeka, neiscrpnog u komunikaciji i davanju, bez ikakvih granica. Za sebe kaže da je kao ponesen kamijem (duhom), kao da mu Morihei Ueshiba dopušta pristup određenim sadržajima Aikidoa.

Od svoje mladosti, Sensei Hirosawa je u Ibaragi Dojou bio privučen tim ne-fizičkim vidovima umijeća O’Senseija, tom „čudnovatošću“, naizgled sasvim neshvatljivom a koja je igrala važnu ulogu u tome da on postane legendarna osoba, koja očarava tolike ljude – znatiželjne a često i željne tih „moći“ za svoj vlastiti uspjeh.

Kada je Morihei dopustio da ga ljudi štogod pitaju, Hideo Hirosawa je to učinio na čist i izravan način. Njegov Učitelj, isprva ga poslavši dođavola (samo da ga iskuša), odgovorio mu je, nakon što je procijenio njegovu upornost: „Idi i pripremi čaj“ pa ga je nakon treninga podučavao, pripremajući ga za praksu kojoj je bio i još uvijek jest odan.

Pretpostavljam da se oni koji nisu vidjeli Senseija Hirosawu znatiželjno pitaju kakvo je to „posebno“ izvođenje tehnika. Sensei Hirosawa je podijelio to „posebno“ izvođenje tehnika s nama, prenoseći nam i naglašavajući da to u biti nije ništa posebno. Pa ipak, svjedočili smo stvarima koje su nas zbunjivale. Prema Senseijevoj želji, ljudi kojima nije bilo dozvoljeno sudjelovati u posebnoj vježbi smjeli su gledati.

Evo primjera: pozvao je dvadeset aikidoka ranga crnog pojasa da naprave lanac čvrsto se držeći za ruke. Sensei im je prišao i pokretom zdesna-nalijevo dotaknuo – dotaknuo! –jednim prstom prvog čovjeka u toj liniji u razini njegove hare (središta), lagano ga izbacujući iz ravnoteže i rušeći ga. Smiješnim domino efektom padanje se prenosilo s prvoga sve do posljednjega čovjeka. Kako se činilo, nije bilo ništa transcendentalno u tome, osim ubrzanja te radnje (dok je Sensei neprekidno izdisao) koja je uzrokovala lagani pad prvog čovjeka u lancu. Posljednji su popadali na tlo nalijevo i nadesno.

Je li to bila cirkuska točka? Je li to bio Houdini na tatamiju? Ne, ne mislim da je tako.

Ovo, i još više od toga, su posljedice načela koja je istaknuo O’Sensei, a koje spominju i drugi učitelji. Međutim, Sensei Hirosawa je preuzeo riskantnu odgovornost da ih pokaže, bez straha što će se izložiti skepticizmu i porugama.

Ti efekti nisu mogući ukoliko nije postignut unutarnji pristup utemeljen na tim načelima.

Prije svega, „snaga“ koju koristiš nije tvoja, ti si samo kanal. Kako bi postao takav kanal, ne možeš se natjecati s drugima, niti pokušati vladati njima.

To ne može biti paradoks, jer – pretpostavimo da djelujemo u dobroj vjeri – u biti protivnik napada nas. Ukoliko se ne branim, tko će me drugi braniti?

U ovom trenutku bi se tvrdnja O’Senseija – koga nitko od nas nije upoznao – o sjedinjenju s univerzumom smatrala čisto mističnim pojmom, da ju netko poput Senseija Hirosawe nije mogao iznijeti na vrlo stvarnom tatamiju.

Masakatsu, Agatsu Katsu-ayabi („istinska pobjeda jest ona nad samim sobom“), kao što piše O’Sensei na kakejiku-u (svitku) koji je čudom izložen u privatnom dojou Paoloa Corallinija, mogao bi biti pravi ključ smislenom razumijevanju.

Više od konkretnog aspekta napada, ono što je opasno jest naša unutarnja reakcija na nj, učinak na naš „duh“, našu namjeru, naše „srce“.

Pravi napad na našu sigurnost je posljedica unutarnjeg uznemirujućeg učinka na naš duh koji nas, slamajući naš izvorni integritet, predaje negativnosti (fisija samo jedne atomske jezgre izaziva lančanu reakciju putem koje se oslobađa uništavačka energija s efektom dugotrajnog zagađivanja); nadalje, iz naše ili tuđe zlobe može nastati samo više opačine, što uzrokuje bitke bez kraja.

Sensei Hirosawa je rekao da se te dvije suprotne energije trebaju kombinirati – (kao u nuklearnoj fuziji koja napaja zvijezde, i kojom se oslobađa mnogo životvorne i zdrave energije, bez štetnih učinaka, baš kao u Aikidou, ukoliko se sve odvija na pravilnoj udaljenosti).

Birajući između simbolične (od grčkog symbolon: sym- „zajedno“ + ballein „bacati“, što znači „zajedno bacati“) i diabolične alternative (ponovnoiz grčkog dia-ballein: dia- „preko“ + ballein „bacati“, što znači „bacati preko“), kako izbjeći čisti verbalizam i djelovati u stvarnosti?

Sensei Hirosawa kaže da je ritam života, čitavoga Svemira (i psihologizma u njegovoj pozadini), jednak intenzivnom disanju. Kako bismo se stavili u odnos s Načelom, kada nas netko napadne trebamo se povezati s njim, dišući ga iz njegovog središta, i zatim, izdišući, „voditi“ ga i tjerajući ga da troši svoju energiju na napad, dopustiti da se vaš protivnik osjeća zapanjeno ugodnim osjećajem koji ima dok ne uspijeva u svojoj napadačkoj namjeri. To ima duboko razoružavajući učinak, jedanko razoružavajući kao i osobnost samog Senseija Hirosawe kad, uz svoj skroman i stalno prisutan osmjeh, pita ljude koji su bili „vođeni“  – ne bačeni – što su osjećali.

Potrebna je hrabrost da se ne odbije agresija drugoga; još je više snage potrebno da se ne zarazite duhom reakcije, prizivajući tako svog unutarnjeg neprijatelja. Čitav život smo na kušnji; uvijek moramo popravljati svoje razumijevanje i poniznost. Sve češće i češće ćemo biti pozvani na to da se preispitujemo, da tražimo novu ravnotežu, da bolno lomimo stari ćup osjećaja kako bismo napravili veći, u koji stanu sukobljene suprotnosti.

Sensei Hirosawa stalno spominje osmjeh O’Senseija u njegovim kasnijjim godinama, osmjeh koji je podcrtao užitak vježbanja, ugodan ki (duh, energiju), kao vjetar koji prožima mjesto Puta, mijenjajući raspoloženje. Tada, ako je odnos suprotstavljen sukobu, negativnost se može raspršiti, i, ako se smiješimo (na talijanskom „ridiamo“) svojem protivniku, dajemo mu natrag (na talijanksom „ri-diamo“) njegovu energiju, sada pročišćenu ki-jem Svemira.

Povezujući se sa Svemirom, fizički i psihički, možemo imati učinak simbola i sjediniti se s ciljevima Univerzuma, koji je beskonačan. To je rad bez prestanka, svakodnevni keiko, beskrajna raščlamba, natčovjek.

Neizbježno letimo prema nezemaljskim razinama koje uključuju život i smrt – pojmove koji, čudom, nisu nepovezani s borilačkim vještinama i s temeljnim značenjima života nas kao ljudskih bića.

Zbog svoja tri iskustva kliničke smrti, Sensei Hirosawa je dobio jasnu i konkretnu viziju života i smrti o kojoj govori vrlo zabavno, opušteno:  „Naše tijelo je tek odjeća, no naš duh, koji je Jedno, jest vječan.“ I krajnje je uvjerljiv, u svojim tvrdnjama „s one strane“ koju je posjetio u svojim izuzetnim iskustvima na granici života i smrti.

Još jedan bitan dio u poduci Senseija Hirosawe je naglašavanje uloge pogleda: metsuke.

On ističe sljedeće važne točke: ritam disanja, vizualizacija središta napadača (kojega se „udiše“ u naše središte i vodi izdisanjem), te smjer našeg pogleda. Primjer je ikkyo, koji je O’sensei izvodio gledajući gore (i to ne samo zato što nije bio visok!).

Ta načela, u svojoj biti laka, zahtijevaju veliko razumijevanje unutarnjih aspekata; zamislimo da bi se gledanje vanjske stvarnosti trebalo dopuniti internaliziranom vizualizacijom, uz nužno razlučivanje tih dviju funkcija, izbjegavajući da se uzalud troši prirodnost dubokog disanja, uravnoteženosti, smirenosti, na pravilnoj udaljenosti, u pravom trenutku…

Iako bi jedno „ja“ htjelo slijediti sve te elemente, ono će se neminovno naći bez daha, i zbunjeno od glave do pete. Postoji nešto uzvišeno s čime bismo trebali komunicirati, prema čemu bismo trebali biti otvoreni, što bi trebalo zahtijevati našu pozornost; nešto čemu bismo trebali dopustiti da nas zapanji i preoblikuje. To u stvari znači da brinemo o sebi, na neki način shvaćamo da smo religiozni, čak iako smo deklarirani ateist. Religioznost djelovanja potvrđuje savršeni sklad između Osnivača i njegovog posljednjeg uchideshija, koja je također pod utjecajem gore navedenih iskustava. Prijelaz iz vjerskog odgoja u svjetlu potpune transcendencije do vještine koja moli tijelom u sprezi s duhom je za mene, zapadnjaka odbačenih katoličkih korijena, predstavljalo neočekivano otkriće.

Sjedinjenje tog ne-više-suprotstavljenog tijela i duše sugerira druga sjedinjenja koja je simbolični pristup pozvan da slavi, kao što je to sjedinjenje muškog i ženskog principa.   Naglasak koji je Sensei Hirosawa stavio na vođenje prije nego bacanje te pristup „sposobnosti“, poziva okrutnog ratnika da se osvijetli putem čisto ženskog pristupa, dijelom onoga o čemu obično „žene ne govore“.

To je ženska crta – subliminalna sposobnost da vode brutalne i jednosmjerne energije, da smiruju, čak ih hvataju u zamku. U biti, smatram dio dinamike Senseija Hirosawae zavodljivim, kao kad napadač, bez da ga je dodirnuo, čudno promjeni smjer.

Sensei Hirosawa je ispričao lijepu anegdotu o Onivačevoj supruzi, koju su aikidoke zvali O’Okusama (Velika Supruga), dok je njeno pravo ime bilo Hatsu. Kao što je često slučaj, O’Senseijeva supruga je imala veliki ujtecaj na svog  muža. Ako joj se netko sviđao, tada bi se lako mogla svladati nekakva moguća antipatija Osnivača, no u suprotnom slučaju, bila je nepopustljiva u svom mišljenju.

Očito, ukoliko ja sa svog muškog gledišta dobro razumijem potrebu da se spojimo sa ženskim načelom, promatrajući suvremeni svijet, čini mi se nužnim da se pozove ženski univerzum da učini isto to s muškim principom i uz jednaku poniznost. Jedino ako se ta dva načela međusobno priznaju (nužnost „udisanja“ protivnika), može se ostvariri integracija, upravo kao što je O’Sensei objasnio tai sabaki određenih tehnika – pozvati torija da zauzme mjesto ukea – također i psihološki!

U svojim kasnijim godinama O’Sensei je često naglašavao da zvuk „ai“ također znači ljubav. Često je naglašavao taj vid, iskorištavajući prednost različitih značenja iste riječi kako bi pravio šale, nešto što se često viđa i kod drugih prosvijetljenih Japanaca, na primjer Yamaoka Tesshu, i nalazi odjeka u zapadnoj psiholojgiji (Freud, Lacan,…).

Promatrajući Senseija Hirosawau nipošto se ne libim reći da je istinsko vježbanje Aikidoa (kao duhovne tradicije tantričkog budizma za kojim je O’Sensei tragao čitav svoj život) jest vođenje ljubavi! Kako bih izbjegao nekakve smiješne nesporazume, definitivno se ovdje ne osvrćem na Kamasutru. Ponovo, grčki nam pruža različita značenja za „ljubav“:

Eros = ljubav među ljudima;

Filia = prijateljstvo;

Adelfia = bratstvo;

Agape = consubstantiation jedući istu hranu;

Porneia = fizička ljubav.

Konkretno, Aikido nas uči da se stopimo, da se uskladimo koristeći gestu nasilja, i iznjedrimo ljubav kao pomirbu. Ljubav koja se raduje, tijelom i dušom, zahvalnu Bogu, molitvu.

Vezano uz ovu praksu ljubavi, Sensei Hirosawa nas podsjeća da je Osnivač bio samo jedan i da, nadahnuti njime, ujedinjeni pod vodstvom Doshua Moriterua, mi trebamo djelovati u skladu, svak prema vlastitoj osobnosti, kako ne bismo tratili to dragocjeno blago i kako bismo shvatili istinski Aikido.

Angelo Armano