PUT RATNIKA-RIJETKI PORTRETI JAPANSKIH SAMURAJA IZ 18oo.-tih

Vojno plemstvo srednjovjekovnog i pred-modernog Japana, znano kao samuraji jest jedno od najmističnijih i mitologiziranih figura iz prošlosti, koji su imali veliku ulogu u japanskoj kulturi i povijesti.
Na japanskom, oslovljava ih se riječju bushi. Prema prevoditelju Williamu S. Wilsonu, na kineskom je izvorno glagol koji u višim slojevima društva znači ‘čekati’ ili ‘pratiti osobu’ te također izvorno na japanskom označava riječ saburau. U obje zemlje termin označava ‘one koji služe u bliskoj prisutnosti plemstva’ a izgovor u japanskome promijenio se u saburai. Po Wilsonu, rano upućivanje na riječ ‘samurai’ javlja se u Kokin Wakashu (905.-914.) – prvoj carskoj antologiji pjesama, usavršenih u prvoj polovici desetog stoljeća.
Do kraja 12.st.,
samurai postaje gotovo potpuno sinonimno kao i bushi, a riječ je blisko povezana sa srednjim i višim postrojem (ešalonom) ratnog reda. Samuraji su inače bili vezani s klanom i svojim gospodarom, trenirani vojnim taktikama i veličanstvenim strategijama te držeći se skupa pravila kasnije postali nazvani kao bushido. Kako su samuraji zauzimali manje od 10% japanske populacije, njihov utjecaj se osjeća i danas u svakodnevnom životu, poslovima i modernim japanskim borilačkim vještinama.

Bitkom Hakusukinoe protiv Tang Kine i Sille 663.g. koja dovodi do povlačenja Japana od Korejskih poslova, Japan se podvrgava masovnoj reformi. Jedno od najvažnijih bila je reforma Taika, izdana od princa Naka no Oe (Car Tenji) 646.g. Taj edikt dozvoljava japanskoj aristokraciji da prisvoji političku strukturu Tang dinastije,također birokraciju, kulturu religiju i filozofiju. Kao dio Taiho zakona – 702.g. a kasnije i Yoro zakona, bilo je neophodno da se populacija regularno prijavljuje za cenzus, kao prekursor odnosno prethodnica za nacionalno novačenje. S razumijevanjem kako se populacija distribuira ili dijeli, vladar Mommu izdaje zakon kojim je 1 na/od 3 – 4 muškarca regrutiran u nacionalnu vojsku. Ti vojnici bili su primorani opskrbiti se vlastitim oružjem, a zauzvrat bili su lišeni plaćanja poreza i carina. Ovo je bilo jedno od prvih pokušaja imperijalne vlade da oblikuje organiziranu vojsku modeliranu kineskim sistemom. Vojska bijaše nazvana „Gundan-Sei“ od strane kasnijih povjesničara te se vjeruje kako je vrlo kratko opstala.
Taiho zakon svrstava većinu imperijalnih birokrata u 12 rangova, svakog podijeljenog još u dva pod-ranga, s time da su u 1. rangu najviši savjetnici bliski vladaru. Oni 6.ranga i dalje bili su zvani samurajima te se dan za danom bavili poslovima. No, bezobzira što su samuraji bili javni civilni službenici, vjeruje se da se upravo iz toga izvukao taj termin. Kakogod, vojnike se još stoljećima poslije nije zvalo samurajima.
Izvorno, vladari i kraljevi su zapošljavali ratne plemiće. U to vrijeme, skupili su dovoljno radne snage, resursa i političke potpore u smislu saveza jednih s drugima da su uspostavili prvu samuraj-dominirajuću vladu. Kako je rasla moć ovih regionalnih klanova, njihov vrhovni bio je rođak vladara i manjeg člana Fujiwara, Minamoto ili Tiara klana. Iako izvorno poslani s provincijalnih područja kako bi služili kao sudci četiri godine, toryo su odbili vratiti se u glavni grad ili kapital kada bi im rok završio a njihovi sinovi naslijedili bi njihovo mjesto tenastavili voditi klanove i rješavati pobunjenike širom Japana tokom srednjo- i post-Heianskog doba. Zbog rasta njihove ekonomske i vojne moći, ratnici naposlijetku postaju nova snaga u sudskoj politici. Njihova upletenost u Hogen u kasno Heiansko doba učvršćuje njihovu moć, te napokon dolazi i do okretanja klana Minamoto i Taira jedno protiv drugih u Heiji pobuni 1160.g.
Ratnici samuraji su sebe opisivali kao slijedbenike „Puta ratnika“ ili Bushida. Bushido je definirana japanskim Shogakukan Kokugo Daijiten kao „jedinstvena filozofija (ronri) koja se raširila kroz ratničku klasu iz Muromachi (chusei) doba“. Od najranijih vremena, samuraji osjećaju da je put ratnika put časti, naglašavajući dužnost prema svojem vladaru te lojalnosti sve do smrti.
Većina samuraja je vezana kodom časti te se od njih očekivalo da budu uzor i primjer onima koji su manji i niže rangirani od njih. Značajan dio njihovog koda jest hara kiri, koji omogućuje osramoćenom samuraju da ponovno stekne čast protjecanjem u smrt, gdje je samuraj još uvijek dužnik društvenim pravilima. Dok ima mnogo romantizirajućih prikaza samurajskog ponašanja u zapisima Bushidoin iz 1905., studije Kobudo i tradicionalnog Budo naznačuju da samuraji nisu bili suicidalni na bojištu, jednako kao ni svaki drugi ratnik.
Bezobzira na romantizirajuće prikaze samuraja u 20.st., u realnosti mogli su biti vjerolomni odnosno dislojalni i podmukli (npr. Akechi Mitsuhide), kukavice ili hrabri, ili previše lojalni (npr. Kusunoki Masashige). Samuraji su inače bili lojalni svom neposrednom superiornom, koji je pak u savezu s višim gospodarima. Te lojalnosti višim gospodarima su se često mjenjale; kao na primjer, visoki gospodari u savezu pod Toyotomijem Hideyoshijem bili su služeni lojalnim samurajima dok feudalci ispod njih mogu promijeniti svoju uslužnost Tokugawi, uzimajući svojeg samuraja sa sobom. Također je bilo značajnih slučajeva kada bi samuraj bio dislojalan svojem gospodaru ili daimyou, kada se očito vidjelo da njegova odanost superiornija prema caru.
Tokom Tokugawa šogunata, samuraji sve više postaju dvorjani, birokrati i administratori nego što postaju ratnici. Bez prevelikih ratova od 17.st., samuraji postupno gube svoju militarnu funkciju tokom Tokugawa razdoblja još nazvanog i Edo razdobljem. Do kraja tog razdoblja, samuraji postaju aristokratski birokrati svojem gospodaru tj. daimyou, sa svojim
daishom (sparenim kratkim i dugim mačem samuraja – katana i wakizashi) koji postaje više simboličnim amblemom nego oružjem kojim se služi svakodnevno. Još uvijek su imali pravo ubiti prostaka koji nije pokazivao odgovarajuće poštovanje kiri-sute gomen, no ne zna se točno do kada su imali to pravo. Kada je vlada prisilila daimyose da smanje veličinu svoje vojske, nezaposleni ronin postaje socijalni problem.
Samuraji su razvili vlastitu kulturu koja je utjecala na širu japansku kulturu. Samuraji su bili jako važni za razvitak i širenje čaja, crno-bijelog slikanja, kamenih vrtova, poezije te su bili posvojeni od ratničkih pokrovitelja kroz par stoljeća. Ti običaji su adaptirani iz kineske umjetnosti. Zen redovnici su to uveli u Japan i bilo im je dozvoljeno da rascvjetaju tu kulturu zbog interes moćnih ratničkih elita. Muso Soseki (1275.-1351.) bio je Zen redovnik i savjetnik cara Go-Daiga i generala Ashikaga Takauija (1304.-1358.). Muso, kao i drugi redovnici djeluje kao politički i kulturalni diplomat između Japana i Kine. Muso je posebno znan po svojem dizajnu vrtova. Drugi Ashikaga pokrovitelj umjetnosti bio je Yoshimasa. Njegov kulturalni savjetnik, Zen redovnik Zeami, upoznao ga je s ceremonijom čaja. Prije toga, čaj je primarno bio za budističke redovnike kako bi ostali budni tokom meditacija.
Relativni mir Tokugawa ere bio je skrhan dolaskom komodora Matthew Perryjeve masivne U.S. mornarice i parobroda 1853.g. Perry je iskoristio svoje superiorno vatreno oružje kako bi prisilio Japan da otvori svoje granice za slobodnu trgovinu. Prije toga, samo nekoliko gradova-luka pod striktnom kontrolom šogunata je bilo dozvoljeno da sudjeluje u zapadnjačkoj trgovini, a čak i tada, većinom je bilo bazirano samo na tome da okrenu franjevce i dominikance jedne protiv drugih (u zamjenu za ključnu arkebuza tehnologiju, koja je donijela velik doprinos u propasti klasičnih samuraja).
Od 1854.g., samurajska vojska i mornarica bile su modernizirane. Pomorska škola osposobljavanja osnovana je u Nagasakiju 1855.g. Pomorski učenici poslani su da uče u zapadnjačkoj pomorskoj školi nekoliko godina, započinjajući tradiciju strano-obrazovnih budućih lidera, kao npr. Admiral Enomoto. Francuski pomorski inženjeri bili su zaposleni da stvore odnosno izgrade pomorski arsenal, kao npr. Nagasaki i Yokosuka. Do kraja Tokugawa šogunata 1867., japanska mornarica šogunata već je posjedovala osam zapadnjački-orijantiranih ratnih parobroda oko admiralskog broda
Kaiyo Maru, koji su bili korišteni protiv pro-carske snage tokom Boshin rata pod vodstvom Admirala Enomota. Francuska vojna misija na Japan (1867.) je osnovana kako bi pomogla modernizirati Bakufu vojske.
Poslijednji put kada je samuraj sudjelovao u ratu, kao osebujno vojnom ratu, bilo je 1867. kada je samuraj iz Choshu i Satsuma provincije porazio šogunatske snage u Boshin ratu (1868.-1869.). Te dvije provincije bile su posjedi daimya koji se podčinio Ieyasu nakon Bitke Sekigahare (1600.)
Car Meiji ukinuo je samurajsko pravo da bude jedina naoružana snaga u svrhu više modernog, zapadnjačkog stila unovačene vojske 1873. Samuraj postaje
Shizoku koji je zadržao neke od svojih zarada, ali pravo nošenja katane je s vremenom ukinuto kao i pravo ubijanja prostaka koji su pokazivali nepoštovanje. Samuraji napokon dolaze do kraja nakon stotina godina privilegije, moći, i mogućnosti da oblikuju vladu Japana. Kakogod, vladavina države od vojne klase nije još bilo završena te je Japan vođen vojskom do kraja 2. Svjetskog rata. Ideje i etos samuraja utječu na imperijalnu japansku vojsku sve do poraza 1945.

Prevela: Lora Harasti

Izvor: http://www.thevintagenews.com/2016/05/06/rare-portraits-show-japanese-samurais-1800s-2/