SAMURAJI: ŠTIĆENICI KRAVA

Ako je na meni da vam kažem da se jednom, u nijednoj drugoj zemlji, osim u Indiji, štivala krava koliko i u Japanu, mogao bih razumjeti vašu nevjericu. Danas shvaćamo Japan kao kulturu mesojeda. Kakogod, tu sliku stvorio je američki utjecaj u zadnjih 150 godina. Tradicionalna japanska kultura štovala je kravu kao najsvetiju životinju. Slijedeće što ćete čitati je istinita priča o štićenicima krava-Samurajima.

STOPAMA BUDDHE

Kada se budizam proširio iz Indije do Dalekog Istoka, imao je dubok utjecaj na sve zemlje na koje je naišao uključujući Kinu, Koreu i Japan. Budizam je ušao u Japan 552. g. U travnju 675 g. Japanski car Tenmu zabranio je konzumaciju mesa četiri vrste životinja koje imaju noge: krava, konj, pas i majmun te neku perad kao npr. kokoši i pijetlove. Svaki uspješan car nakon njega bi periodično pojačavao zabranu sve dok do 10. stoljeća jedenje mesa nije bilo u potpunosti zabranjeno.
Na kopnu Kine i Koreje, budistički redovnici su se čvrsto držali tradicijskog etičkog načela indijske filozofije koja zabranjuje povrjeđivanje živih bića i podrazumijeva odricanje od nasilja u bilo kojem obliku (mentalnom, verbalnom, fizičkom i sl.) tzv. načelo ”ahimse”. U Japanu, međutim, car je bio jako striktan po pitanju vođenja svojih tema prema Buddhinom učenju o nenasilju. Ubijanje sisavaca smatralo se izuzetno grješnim, dok ptica osrednje grješnim a riba neznatno grješnim. Japanci su jeli kitove, što danas također smatramo sisavcima ali u to vrijeme bili su shvaceni samo kao jako velike ribe.
Japanci su još napravili razliku između domaćih i divljih životinja. Ubiti divlju životinju kao npr. pticu bilo je grješno. Međutim, ubiti životinju koju si odgajao od rođenja bilo je užasno gnusno-ravno ubijanju svog člana obitelji. Kao takvo, japanski obroci sastojali su se uglavnom od tjestenine, riže, ribe te ponekad barske ptice tj. guske ili patke.
U razdoblje Heiana (794.-1185.), Engishiki, knjiga zakona i običaja, zahtjevala je post u trajanju od tri dana kao kazna odnosno ispaštanje za jedenje mesa. Tokom ispaštanja pokornika bilo mu je nedozvoljeno gledati u božanstvo Buddhe kao znak srama.
U narednim stoljećima Ise Shrine uveo je još stroža pravila-onaj koji pojede meso morao je postiti 100 dana, onaj koji je jeo kraj onoga koji je jeo meso morao je postiti 21 dan, a onaj koji je jeo sa onim koji je jeo sa onim koji je jeo meso morao je postiti 7 dana. Na ovaj način, tri sloja zagađenja opravdavaju ispaštanje s obzirom na nasilje koje meso sadrži.
Japancima krava je bila najsvetija životinja. Pijenje mlijeka u Japanu nije bilo uobičajeno. Među seljaštvom krava je služila isključivo kao sredstvo za oranje polja.
Među aristokracijom ima nekih dokaza da su konzumirali mlijeko. Bilo je slučajeva kada su se maslac i vrhnje koristili za plaćanje poreza. Međutim, većim dijelom krave su bile štićene zbog svojeg dobra i bilo im je dozvoljeno lutati oko kraljevskih vrtova u miru.
Jedno od mliječnih proizvoda koje se proizvodilo i koje je bilo korišteno u Japanu zvalo se ‘daigo’. Moderno japansko značenje ‘daigomi’ znači ‘najbolji dio’ bilo je izvedeno iz ovog mljekarskog proizvoda. To je značilo da se trebao dočarati osjećaj dubokog okusa i užitka. Simbolično, gledano je kao završna faza pročišćenja prema prosvjetljenju. Prvi spomen ‘daigo’ nađen je u iluminiranom manuskriptu ili oslikanom rukopisu ‘Nirvana Sutra’ kao slijedeći recept: „Od krave do mlijeka, od mlijeka do vrhnja, od vrhnja do kiselog mlijeka, od kiselog mlijeka do maslaca te od maslaca do topljenog malsa tj. daiga. Daigo je najbolji.“
Još jedan mliječni proizvod je ‘raku’, napravljen od šećera miješanog sa mlijekom dok ne zavrije i pretvori se u tvrdu masu. Ljudi kažu da je to neka vrsta sira ali iz opisa zvuči kao barfi odnosno mliječni karamel. U doba prije hladnjaka, ‘raku’ je omogućio transport i ocuvanje proteina u mlijeku. Strugotine rakua bile su prodane, pojedene ili služile kao dodatak vrućem čaju.

DOLAZAK STRANACA

Datuma 15. kolovoza 1549.,Francis Xavier, jedan od osnivača isusovačkog reda katolika, skupa sa Portugalskim misionarima, stigao je na obale Nagasakija u Japanu. Počeli su propovijedati kršćansku vjeru.
U to vrijeme, Japan je bio politički opredijeljen. Mnogo individualnih gospodara vladalo je teritorijima i raznim savezima te se događalo sve više ratova. Jedan samuraj, Oda Nobunaga, makar rođen kao seljak, postao je jedan od tri velika ujedinitelja Japana. Bio je također značajan za davanje smještaja jezuitima iliti isusovcima kako bi mogli propovijedati i podupirao je osnivanje prve kršćanske crkve u Kyotu, 1576. Mnogi vjeruju da je njegova podrška bila način za potkopavanje moći budističkih svećenika.
U početku, jezuiti su bili vrlo oprezni promatrači. U Japanu su osnovali stranu kulturu koja je bila visoko kultivirana i razvijena. Opazili su da su Japanci bili opsjednuti čistoćom i kupanjem svaki dan. To je bilo neuobičajeno u vrijeme kada su se europljani prali samo jednom u par mjeseci ili ne bi uopće. Japanci su također pisali odozdo prema gore, a ne sa lijeva na desno; imali su jak vojni poredak, samuraji su se još uvijek borili mačevima i strijelama.
Kralj Portugala nije financijski podupirao misionarske pothvate u Japanu. Zauzvrat, jezuiti su se mogli zaručiti. Nakon toga lokalni kralj (Daimyo) Omura Samitada se također preobratio te su jezuiti dobili malo ribarsko mjesto u Nakasakiju. U to vrijeme kršćanski misionari našli su milost širom južnog Japana i preobrazili kraljeve iz Kyosha i Yamaguchi regija.
Svakojake trgovine počele su se širiti kroz Nagasaki te su trgovci postajali vrlo bogati. Posebno su se zanimali za Portugalsko oružje. Ipak, kako su se misionari proširili tako se postupno počelo i uvoditi jedenje mesa. Prvo je navodno to bilo zbog toga da se misionari smjeste te zato što im je meso trebalo da budu zdravi, ali klanje životinja i konzumacija mesa se širila gdje god su misionari ljude preobraćali u novu vjeru. Dokaz toga vidimo u tome kako japanska riječ ‘waca’ znači meso, izvedeno iz portugalske riječi ‘vaca’.
Postojala je jedna društvena klasa zvana ‘Eta’ (doslovni prijevod „Obilje prljavštine“/ „Prljavo smeće“) koja je bila smatrana nečista zbog njihove okupacije raspolaganja mrtvim lešinama.Danas su znani kao Burakumini. Krava nikada nije smjela biti ubijena. Međutim, bilo im je dozvoljeno proizvoditi i prodavati kožu od krava koje su umrle od strane prirodnih uzroka. Zbog toga što su bili učestvovali u nečistim djelatnostima, što su bili na dnu društvene ljestvice, mnogi su se prebacili u rastuću mesnu industriju.
Širenje jedenja mesa je bio samo početak.Portugalci su bili jedni od glavnih trgovaca robljem u svijetu. Isusovci su olakšali trgovinu robljem kroz njihov lučki grad Nagasakija. To je postalo znano kao trampa ‘Nanban’ ili ‘Južni varvarin (barbar)’. Tisuće japanskih žena bilo je porobljeno te se prema njima postupalo vrlo brutalno, diljem cijelog svijeta. Ustvari, postajala je prepiska između kralja Portugala Joao III i Pape u kojoj je bila ispisana cijena za egzotičan hedonizam- pedeset japanskih djevojaka za jednu bačvu jezuitskog salitra (baruta).
Kako su lokalni kraljevi također bili preobraćeni, mnogi su tjerali i svoje podanike da se preobrate. Jezuiti su na trgovinu oružjem gledali kao na održavanje političke ravnoteže između mnogih zaraćenih strana. Opskrbljivali su oružjem kršćanske kraljeve i koristili njihove vojne snage kako bi unaprijedili svoj utjecaj. Mnogi kraljevi su se preobratili misleći da će skupiti vojnu prednost nad svojim protivnicima.
Unutar nekoliko desetljeća procijenjeno je preko više od 300,000 preobraćenja. Opreznost jezuita sada je bila zamjenila hrabrost i samopouzdanje. Drevni budistički hramovi i svetišta sada su bili smatrani ‘neznabožački’,poganski i ‘nesveti’.
Promatrač svega ovoga bio je samuraj Toyotomi Hideyoshi. Kao i njegov gospodar tj. učitelj, Oda Nobunaga, i on je bio rođen kao seljak te naposlijetku postao moćan general odnosno vojskovođa. Postao je sumnjiv oko jezuitskih motiva kada je vidio kako su španjolci porazili Filipine. Kada je vidio što se događa u Japanu, zgrozio se i gledao je na sve to s gađenjem.
U 1587. General Hideyoshi zapovijedio je jezuitskom svećeniku Gasparu Coelhu da se sastanu i predao mu je „Smjernice za pročišćavanje jezuitskog reda“. U ovom spisku bilo je jedanaest smjernica, među njima:
1) Sva japanska trgovina robljem mora prestati i sve porobljene žene diljem svijeta moraju biti vraćene.
2) Svo jedenje mesa mora biti prekinuto – krava i konj nikako i nikada nesmiju biti ubijeni.
3) Skrnavljenje (uništavanje svetih objekata) budističkih hramova mora prestati.
4) Svako prisiljeno preobraćenje mora prestati.
Sa time, protjerao je sve jezuite iz Japana. Prošlo je samo 38 godina od njihovog dolaska. Sljedeće što je učinio je sproveo svoju vojsku preko južnih barbarskih zemalja. Osvajanjem ovih zemalja, bio je zgađen kada je ugledao sve zaklane lešine koje su se redale u uličnim trgovinama. Počeo je objavljivati Kosatsu, natpisnu ploču kojom je obavještavao cijelo selo o zakonima i pravilnicima samuraja, među njima i najbitniju – ‘Ne jesti meso’.
Meso nije više bilo smatrano samo grješnim i nečistim, sada je bilo povezano sa zlobom stranih barbara – sa seksualnim ropstvom, religijskim skrnavljenjem i političkom korupcijom odnosno suberverzijom.
Sa smrću Hideyoshija 1598., samuraj Tokugawa Ieyasu uspostavio je kontrolu. Također je vidio kršćansko misionarenje i njihove misionarske pothvate kao ‘ekspedicijsku silu’ u svrsi pokoravanja i osvajanja Japana. Do 1614. zabranio je kršćanstvo potpuno, uz napomenu da su oštećivali dobrotu i pokušali prouzročiti političku diobu. Tokom slijedećih desetljeća procijenjeno je da je otprilike 3,000 kršćanina bilo ubijeno, većina se odrekla svoje vjere ili ostala skrivena.
Napokon, Sakoku (‘Zatvorena zemlja’) edikt/ukaz 1635. izolirao je Japan od utjecaja stranih zemalja. Ni jedan Japanac nije smio napustiti Japan niti se vratiti ako je u inozemstvu. Japanski trgovački brodovi bili su zapaljeni i potonuli su u blizini obale. Stranci su bili prognani i bila je dozvoljena samo određena ali ograničena trgovina kroz maleni poluotok Dejima u uvali Nagasakija. Otok je bio velik 120m puta 75m i samo 19 stranaca je bilo dozvoljeno biti na tom otoku u bilo kojem trenutku.
U idućih 218 godina Japan je ostao izoliran ali politički stabilan. Bez ikakvih ratova samuraji su polako postali lišeni zaposlenja, zaintresirani uglavnom na zadnju političku glasinu. Dok je društvo bilo kontrolirano, neki bi rekli potisnuti, ta ograničenja su omogućila Japanu da zadrži svoju tradicionalnu kulturu.

BARBARI SE VRAĆAJU

Commodore Perry, 8. srpnja 1853. ušao je u zaljev Edo, glavni grad, sa još četvero američkih ratnih brodova iz kojih je izlazio crni dim. Blokirali su zaljev i i spriječili dolazak bilo kakve hrane ili zalihe da uđu u zemlju. Japanci, izolirani prethodnih 218 godina, bili su tehnološki zaostali i nisu imali sa ičime usporediti moderne američke brodove. Ovaj događaj je također znan kao „Crna jedra“.
Japanci su se uspaničili i došlo je do ozbiljne političke krize. Commodore Perry, u ime Sjedinjenih Država, zahtijevao je od Japana da potpišu ugovor za otvaranje slobodne trgovine. Počeo je paljbu topovima kao znak sile i prijetio je totalnim uništenjem ako ne potvrde zahtijev. Potpisan je Kaganawa ugovor„Japan-SAD ugovor o miru i prijateljstvu“ 31. ožujka 1854. Uskoro nakon toga, Englezi, Rusi i Nizozemci učinili su isto koristeći se istim jako naoružanim taktikama kako bi nasilno osigurali trgovinu s Japanom.
Japanci su postali svijesni svoje ranjivosti i odlučili da se trebaju modernizirati.
Jedan mali budistički hram zvan Gyokusen-Ji je izdvojen kako bi udomio strane posjetitelje. Do 1856. je prebačen u prvi U.S. konzulat u Japanu na čelu s konzulom i generalom Townsend Harrisom.
Preko 1200 godina nije bila ubijena ni jedna krava u Japanu.
Tada je Townsend Harris doveo kravu u konzulat i zaklao ju na tlu hrama. Nakon toga, skupa sa svojim prevoditeljem Hendrickom Heuskenem, spekao ju i pojeo uz malo vina.
To je uzrokovalo ogroman nemir u zajednici i farmeri su u srahu počeli skrivati svoje krave. S vremenom Housken je bio ubijen od strane Ronina (samuraja bez gospodara) koji je vodio anti-stranačke kampanje.
Čin je već bio završen – ubili su najsvetiju i najpoštovaniju životinju Japanaca. Ovaj čin je bio taj koji je označavao početak modernizacije Japana. Odjednom, stari sporazumi nisu više vrijedili i Japanci su mogli prikazati svoju primitivnu i unazadnu stranu. 1931. Konzulatska zgrada je preimenovana „Hram zaklane krave“ kako bi se dala komemoracija tome događaju. Statua Bude, na gornjem postolju dekoriran kravama, gleda na hram.
Od tada na dalje počele su se pojavljivati kuće u kojima se klalo i kada god bi se neka otvorila, nastala bi panika. Japanci su imali osjećaj da to skrnavljuje njihov kraj i čini ga nečistim i zlokobnim.
Do 1869. Japanski ministar financija osnovao je gyuba kaisha, tj. kompaniju dizajniranu za prodaju govedine stranim kupcima i trgovcima. Onda 1872. car Meiji prenio je Nikujiki Saitai zakon koji je kršio dva ograničenja budističkih redovnika – dozvoljeno im je bilo vjenčavati se i jesti govedinu. Nakon toga, iste godine, Car je priznao i javno izjavio da osobno i on voli jesti meso i ovčetinu.
Deset budističkih redovnika su 18. veljače 1872. ušli u carske palačeda usmrte Cara. Pet njih bilo je upucano i ubijeno. Tvrdili su da jedenje mesa uništava dušu Japanaca i da se mora zaustaviti. Te vijesti bile su potisnute u Japanu ali objavljene u Britanskim novinama ‘The times’.
Car je raspustio klasu samurajskih ratnika, zamjenio ih sa zapadnim stilom obvezne vojske, te započeo nabavljati moderno oružje iz Sjedinjenih Država i Europe. Mnogi samuraji osiromašili su preko noći, sada su bili na nižem položaju od trgovačke klase koja je profitirala dolaskom nove trgovine.

PRODAJA/MARKETING MESA U JAPANU

Kako je Car javno objavio svoju ljubav prema mesu, intelektualna, politička i ekonomska klasa počela je također prihvaćati meso. Intelektualno, meso je bilo promovirano kao znak civilizacije i moderniteta. Politički, na meso se gledalo kao izvor snage njihove vojske – stvaranje jačeg vojnika. Ekonomski, meso je bilo povezano s obiljem i bogatstvom trgovačke klase kroz prodaju i trgovinu.
Javnost je jos uvijek smatrala jedenje mesa nečistim i grješnim. Proces prodaje mesa je počeo. Postajala je tehnika kojom se mijenjalo ime mesa kako bi se izbjeglo znati o čemu se radi. Na primjer, vepar se zvao još i ‘botan’ (cvijet božur); jelen ‘momiji’ (javor) i konj ‘sakura’ (trešnja). Danas vidimo sličan pristup marketingu-npr. Happy meals, McNuggets i Whoppers-kapriciozno ili ćudljivo nazivlje kako bi se skrilo nasilje.
Jedna mesna kompanija u 1871. vodila je ovaj oglas kako bi prilagodili i uvjerili narod:
„Kao prvo, mržnja mesa je uobičajena isprika samo zbog toga što su svinje i krave prevelike, pa klanje njih ispada nepodnošljivo. Što je veće; krava ili kit? Nitko nije protiv jedenja kitovog mesa. Je li zlobno ubiti živo biće? Nije li okrutno prerezati živu jegulju ili odrezati glavu živoj kornjači? Jesu li govedina i kravlje mlijeko nečisti? Krave i ovce jedu samo žitarice i travu, dok je pasta kuhane ribe nađene u Nihonbashi napravljena od morskih pasa koji su gozbili utapajući ljude. Iako je jako ukusna juha napravljena od crne Porgy (morska riba u Aziji), koja je napravljena od ribe što ljudski izmet ispušten iz brodova. Dok je zeleno povrće i zelje iznimno mirišljavo i ukusno, kao gnojivo za to upotrebljava se urin te se također dan prije dana za pošiljku u prodaju se potpuno uranja u urin. Miriši li govedina i mlijeko loše? Ne mirišu li loše i riblji organi? Zavrijelo i osušeno meso štuke miriše još gore. I što sa kiselim patlidžanom i rotkvicama koji su napravljeni koristeći metodu koju su nam predstavili naši predci, kojom su ličinke insekata pomješane sa rižom Miso služile za njihovo kiseljenje? Nije li ustvari problem u tome na što jesmo i na što nismo navikli? Govedina i mlijeko njeguju i hrane naše tijelo. To su uobičajene namirnice zapada. Mi, Japanci, moramo otvoriti oči i početi razmišljati o dobrim stvarima i beneficijama koje mlijeko i govedina donose.“
Polako, javnost je počela to i prihvaćati.

CIKLUS RAZARANJA

U nadolazećim desetljećima, u Japanu se razvijala modernizirana vojska sa ciljem ekspanzioniranja. Meso je postalo spojnica dijete japanskih vojnika. Dok je dijelokrug nadolazećih ratova prevelik za ovaj članak, možemo reći da su Japanci učinili mnoge okrutnosti širom JI azije. Kako se rat približavao, bivši japanski opskrbljivaći oružjem, Sjedinjene Države, završavali su sa svijetskim najrazornijim oružjem.
U Alamogordu, Novom Meksiku, 16. srpnja 1945., detoniralo se prvo atomsko oružje, nazvano ‘Trinity’. „Otac atomske bombe“ dr. J. Robert Oppenheimer, kada je vidio rezultate izrekao je citat iz Bhagavad Gite „Sada ja postajem smrt, razarač svijetova.“
Vojska Sjedinjenih Država tada je počela razmatrati Japan. Većina gradova u Japanu već je bila desetkovana u svim tim godinama rata. Predsjetnik Truman odlučio se za dvije mete – Hiroshima i Kokura. Do sada su ti gradovi stajali neoštećeni. Bacajući to oružje na mete mogli bi napraviti vrijedno testiranje koje ono ostavlja i kako ono utjeće na zgrade i ljude te također kako razara njihovu volju.
Tri tjedna kasnije, 6. kolovoza 1945. Enola Gay (bombarder-zrakoplov) bacio je „Little Boy“ ili uranijsku bombu na južnu stranu Hiroshime. Oko 80,000 ljudi bilo je na mjestu mrtvo sa još 70,000 ozlijeđenih i mrtvih tokom narednih tjedana.
Slijedeća meta bio je grad Kokura ali pojavio se tajfun i odgodio letenje. Kada se vrijeme razvedrilo 9. kolovoza 1945., zrakoplov, posvećen od dva svećenika, bio je napunjen sa „Fat Manom“ , oružje koje je služilo za imploziju na bazi plutonija. Otišao je sa Tinianskog otoka sa naredbom da baci oružje isključivo vizualno.
Pilot, Major Charles Sweeney, preletio je preko Kokure ali nije se vidio zbog nakupine oblaka. Preletio je još jednom ali opet nije mogao vidjeti. Ponestajalo mu je goriva a i letio je iznad neprijateljevog teritorija, ali još jednom je pokušao preletjeti. Opet, oblaci su mu onemogućili čist pogled na metu.
Letio je spremajući se vratiti u bazu, ali tada su se oblaci razišli i Major Sweeney je napokon mogao vidjeti Nagasaki. Bacio je bombu. Pala je na dolinu Urakami u Nagasakiju. Sa blijeskom jakim i vrućim kao sunce, više od 40,000 ljudi je u istom trenu ubijeno. Moglo je usmrtiti puno više ljudi, ali zid doline zaštitio je dosta vanjskog dijela grada.
Upravo su bila počinjena dva najveća ratna zločina u povijesti. Stari i mladi, žene i djeca, muškarci, zdravi i nemoćni-svi su bili ubijeni, bez imalo milosti.
Fraza „Sreća Kokure“ ustvari znači nesvjesno izbjeći potpuno uništenje.
Kada su se vijesti proširile, ona dva svećenika koja su posvetila zrakoplov bila su u šoku. Oboje, i katolik George Zabelka i luteran William Downey bi da su znali objavili sve oblike nasilja.
Vidite, Nagasaki je bio centar kršćanstva u Japanu, a Urukami dolina je bila centar kršćanstva u Nagasakiju. Skoro 396 godina do dana kada je Francis Xavier došao u Nagasaki, kršćani su ubili toliko članova svoje vjere, čak i više nego što je bilo koji samuraj u 200 godina progona.
Kasnije dva katolička biskupa iz Sjedinjenih Država (John O’Hara i Michael Ready) bili su natjerani od strane generala Douglasa MacArthura, savezničkog vrhovnog zapovijednika, da pošalju tisuće katoličkih misionara odjednom da u godini dana ispune duhovni vakuum izazvan od poraza.

POSLIJEDICE I MODERAN JAPAN

Japanci su bili u potpunosti uništeni. Predali su se 2. rujna 1945.
Dok je trajala okupacija Sjedinjenih Država (1945.-1952.), savezni vrhovni zapovijednik uspostavio je školski program obroka, uz pomoć Odjela za Poljoprivredu Sjedinjenih Američkih Država (USDA), kojemu je bila svrha poboljšati zdravlje učenika japanskih škola i naučiti ih stečenom okusu mesa. U početku, sudjelovalo je 250,000 djece, sudjelovanje se povećalo na 8 milijuna do kraja te okupacije.
Tada je počela harati misteriozna zaraza djece u školama. Neki su se bojali da je to bilo od preostale radijacije atomskog oružja. Po cijelome tijelu počeo im se pojavljivati osip. Nakon nekog vremena, shvatili su da su djeca alergična na meso.
U nadolazećim desetlijećima Japan je primjetio povećanje uvoza mesa a tako i razvijanje te širenje njihovih industrija klaonica.
Godine 1976. U.S. Meat Export Federation-USMEF (izvoz mesa) pokrenula jemarkentinšku kampanju promoviranja njihovog mesa u Japanu. Nakon toga se 1985. pojavio Farm Bill Targeted Export Assistance (TEA) program. Godine 2002. USMEF je stvorio „Desire Beef“ kampanju koju je pratila i „We Care“ kampanja 2006. Privatno-javna veza između USDA i USMEF pripomogla je promoviranju jedenja mesa u Japanu što je prouzrokovalo ogromnu zaradu od milijardi dolara klaonicama Sjedinjenih Država.
Znak trenutačne situacije je nedavni naslov od McClatchy DC, 8. prosinca 2014. koji kaže: „Japansku ogromnu potražnju za kravljim jezikom izvoze Sjedinjene Američke Države“

ZAKLJUČAK

Ovaj povijesni prikaz može nam dočarati tehnike korištene za promoviranje jedenja mesa:
1) Žalbe na religijski/strani manjinski status
2) Ciljana preobraćenja na drugu vjeru više klase
3) Ciljana preobraćenja na drugu vjeru niže klase
4) Prodaja mesa koje ima kapriciozna ili ćudljivo nazivlje
5) Povezivanje mesa sa modernitetom, zdravljem i bogatstvom
6) Prodaja oružja da se uspostavi politička nestabilnost
7) Prijetnje i ratovi kako bi se uspostavila slobodna trgovina
8) Potpuno uništenje i obnova nove mesne prijateljske kulture
9) Kreacija školskih obroka kako bi se djeca učila jedenju mesa
10) Korištenje strukovnih udruga i gospodarskih poticaja
Drevni vidovnjaci su razumijeli suptilne zakone koji usmjeravaju naš svemir. Nasilje svojstveno jedenju mesa sije sjeme budućeg sukoba. Kada vidiš kojim tehnikama su se služili, znaj da pralaya tj. uništenje samo čeka.
Jednom, Japan je bio vođen najvećim štićenicima krava – Samurajima.

Prevela: Lora Harasti

http://www.indiadivine.org