Što je crni pojas?

Kroz popularnost ove kolumne, dobivam korespondenciju iz cijele zemlje. A najčešće postavljano pitanje je: “Koliko dugo je potrebno da biste dobili crni pojas?” Ja ne znam kako se to na to pitanje odgovara u drugim školama, ali moji studenti znaju da postavljanje takvog pitanja u mom Dojou znači vračanje unazad nekoliko godina u njihovom usavršavanju. A to bi bila katastrofa.

Većina ljudi bi bila presretna ako bih rekao  da dobiti crni pojas  traje samo nekoliko godina, ali nažalost to nije tako. I iako se bojim da većina ljudi ne bi bila sretna s mojim odgovorom, mislim da postoji jedna opća zabluda o tome “što je crni pojas?” i treba tu temu pojasniti što je više moguće. Način na koji ću ja iznijeti ovaj predmet nije baš popularan. Doista, upozoravam moje studente da ne postavljaju takvo pitanje na prvom mjestu. Taj odgovor nije ono što oni žele čuti. Kako dobiti crni pojas? Pronađite sposobnog učitelja i dobru školu, počnite trenirati i naporno radite. Jednog dana, tko zna kada, to će doći. To nije lako, ali je vrijedno toga. To može potrajati i godinu dana, to može potrajati deset godina. Možda nikada nećete to ni postići. Kad shvatite da crni pojas nije tako bitan kao vježbanje samo, vjerojatno se približavate razini crne boje pojasa. Kad shvatite da bez obzira koliko dugo ili koliko teško trenirate, da je vijek trajanja učenja i prakse još pred vama sve dok ne umrete, vjerojatno ste se približili crnom pojasu.

Koju god razinu da postignete, ako mislite da ste “zaslužili” crni pojas, ili ako mislite da ste sada “dovoljno dobar” da nosite crni pojas, daleko ste od cilja i doista vrlo daleko od postizanja vašeg crnog pojasa. Trenirajte predano, budite skromni, ne pravite se važni ispred svog učitelja ili drugih učenika, nemojte se žaliti bilo koji zadatak da trebate obaviti i dajte najbolje od sebe u svemu u životu. To je ono što znači biti crni pojas. Biti samouvjeren, pokazivati stalno svoje vještine, kako bi bili konkurentni, gledati na druge s visoka, pokazivati nedostatak poštovanja, i izabirati samo ono što vam je po volji, a ne činiti ono što vam baš i nije po volji (vjerujući da su neki zadaci ispod vašeg dostojanstva) obilježavaju studenta koji nikada neće postići crni pojas. Ono što takvi studenti nose oko struka je jednostavno komad robe kupljen za nekoliko dolara iz trgovine za borilačke vještine. Pravi crni pojas, kojeg nosi pravi nositelj crnog pojasa, je bijeli pojas početnika, koji je pocrnio od njegove krvi i znoja.

Primjer treninga

Prvi stupanj crnog pojasa se u japanskom zove Shodan. To doslovno znači “prva razina”. Sho (prva) je zanimljiv ideograf. Sastoji se od dva korijena, “krpa” i “nož”. Da bi napravio komad odjeće, prvo kreiraš uzorak na tkanini. Uzorak određuje stil i izgled konačnog proizvoda. Ako je uzorak izvan proporcija ili s greškom, odjeća će izgledati loše i neće pristajati. Na isti način, tvoj inicijalni trening za crni crni pojas je vrlo bitan on određuje kako ćeš na kraju ispasti kao nositelj crnog pojasa.

U puno mojih godina podučavanja, primijetio sam da su oni studenti koji su se isključivo bavili dobivanjem crnog pojasa bili prvi obeshrabreni, čim su shvatili da je teže nego što se očekivalo. Uvijek se pokažu usješnima oni studenti koji dolaze samo za trening, bez brige za čin i promociju. Oni se neće slomiti pred plitkim ili nerealnim ciljevima.

Ima jedna poznata priča o Yagyu Matajuri, koji je bio sin iz poznate Yagyu obitelji mačevaoca 17.stoljeća feudalnog Japana. Izbačen je iz kuće zbog nedostatka talenta i potencijala, te je potražio poduku iz mačevanja od Tsukahara Bokudena, s nadom da će postići majstorstvo u maču i vratiti svoj obiteljski položaj. Na njihovom prvom razgovoru, Matajuro je upitao Tsukahara Bokudena, “Koliko dugo će trajati da savladam mač?” Bokuden je odgovorio: “Oh, oko pet godina, ako vježbaš vrlo teško.” “Ako vježbam dvostruko teško, koliko dugo će to trajati?” raspitivao Matajuro. “U tom slučaju, deset godina”, uzvratio je Bokuden.

Pronalaženje fokusa

Na što se usredotočiti ako jedini fokus, cilj nije, samo, postizanje crnog pojasa? To je lakše reći nego učiniti, ali morate usredotočiti svu svoju energiju na vježbu. Međutim, misli kao : “Ja ću se koncentrirati samo na moj trening kako bi dobio crni pojas”, to su jednostavno igre koje um igra sam sa sobom i u konačnici će dovesti do vlastitog razočaranja.

Možete li jednostavno misliti na način: “Ja ću zaboraviti na ikakvo rangiranje u potpunosti”? Možete li jednostavno reći sebi da nikada nećete to postići? Hoćete li uvijek biti vezani  isključivo na svoj crni pojas, hoče li ta ideja stalno lebdjeti negdje u pozadini vašeg uma? Drugim riječima, možete li se jednostavno koncentrirati na trening bez vezanosti za bilo što drugo? Možete li konačno shvatiti da je vaš crni pojas nije ništa drugo nego “nešto što drži vaše hlače”?

Vi bi također trebali shvatiti da, iako ste udovoljili svim uvjetima, točnom broju tehnika, svim potrebnim obrascima i ako to stavite u odgovarajući iznos sati treninga, možda još uvijek ne ispunjavate uvjete za crni pojas. Postići crni pojas nije neki kvantitativni (količinski) entitet koji se može izmjeriti ili izvagati kao što je to kupnja mahune ili jabuke na tržištu. Vaš crni pojas ima veze s vama kao osobom. Kako se ponašate izvan dojoa, kakav je vaš vaš stav prema učitelju i kolegama studentima, koji vam je cilj u životu, kako se nosite sa preprekama u životu, i kako ustrajete u svom treningu, to su svi bitni uvjeti za vaš crni pojas. U isto vrijeme, vi bi trebali postati model za druge učenike i na kraju doći do statusa učitelja ili asistenta instruktora. U Dojou, vaše su odgovornosti veće od onih redovitih studenata, a vi ste odgovorni sami sebi za puno, puno više od juniora. Kao nositelju crnog pojasa vaše su odgovornosti zaista velike.

Postizanje fokusa na treningu

Kako da se usredotočimo na trening? Uspješna obuka u velikoj mjeri znači, da prema ono što radimo imamo razuman i realan stav. Prečesto, mi ne gledamo u smjeru realnih ciljeva, već sanjamo i u zabludama smo. Želite li borilačkim vještinama nadmašiti sami sebe i u njima vidite način za poboljšanje sebe i svog života, ili ste motivirani najnovijim akcijskim filmovima o policajcima i pljačkasima? Je li vaše vježbanje motivirano snažnom željom da se prosvijetlite, ili jednostavno želite oponašati najnovije akcijske filmske zvijezde? Iako se iskusni umjetnici u borilačkim vještinama mogu tome podsmjehivati, ali zapravo je nevjerojatno koliko ljudi kad se raspituju o borilačkim vještinama kažu da žele biti poput Chucka Norrisa ili Steven Seagala. Ali ti ljudi su postali to što su postali vlastitim naporima. Vi ste sami sa sobom. Svi mi imamo naš junake, uzore i naše snove, ali moramo znati odvojiti fantazije od stvarnosti, ako želimo da naš trening  bude smislen i uspješan.

Stvarnost

Trening nema nikakve veze s rangovima (stupnjevanjima) ili crnim pojasevima, trofejima ili odličjima. Borilačke vještine nisu samo odigravanja naših fantazija. To ima veze s vlastitim životom i smrću. To nije samo naša sposobnost kako cemo se zaštititi u kritičnoj, čak smrtnoj situaciji već štoviše kakva je naša sposobnost zaštiti živote drugih ljudi. Ne možete biti neka druga osoba, bilo da se radi o filmskoj zvijezdi, velikom učitelju ili multimilijunašu. Morate postati vi sami – vaše istinsko vi. Koliko god Pero Perić sanja o tome da postane James Deana, Bruce Lee, ili Donald Trump, on može biti samo Pero Perić. Kad Pero Perić postane Pero Perić 100 posto, on je samoostvario sebe. Prosječna osoba živi samo 50 posto, ili možda 80 posto svog života i nikada ne zna tko je uistinu. Umjetnik borilačkih vještina živi 100 posto svoga života i postaje besprijekoran u svemu, živi “život na živo”! To je ono što nositelj crnog pojasa mora realizirati u sebi. On je nitko drugi nego sam svoj (svoja istina), i njegova vježba ga dovodi do prosvjetljenja do realizacije prirode svog pravog ja, pravog sebe. To je suština obuke u borilačkim vještinama.

Postizanje crnog pojasa

Razmislite o gubitku svog crnog pojasa, ne dobivanju. Sawaki Kodo, Zen majstor, često je govorio : “Dobitak je patnja : gubitak je prosvjetljenje” Ako bi netko postavio pitanje o razlici između umjetnika borilačkih vještina  iz prethodnih generacija i umjetnika borilačkih vještina danas, ja bih to sažeo ovako. Umjetnici borilačkih vještina prethodnih generacija gledali su na trening kao “gubitak”. Odricali bi se svega za svoju umjetnost i svoje vježbanje. Odricali su se svojih obitelji, radnih mjesta, sigurnosti, slave, novca, svega, kako bi se ostvarili. Danas, možemo samo misliti na dobitak. “Želim to, želim to.” Želimo prakticirati borilačke vještine, ali mi također želimo novac, lijep auto, slavu, skupe mobilne i sve ono što svatko drugi ima.

Shakyamuni Buddha je odustao od svog kraljevstva, svoje palače, lijepe žene, i sve je ostavio da bi napokon tražio prosvjetljenje. Njegov prvi učenik Boddhidharma,koji se smatra osnivačem Shaolin Kung Fua, odrezao si je lijevu ruku da bi mogao učiti sa svojim učiteljem. Sad,ne moramo danas poduzimati takve drastične mjere kako bi učili borilačke vještine, ali ne smijemo zaboraviti duh i odlučnost velikih majstora prošlosti. Moramo shvatiti da moramo žrtvovati nešto u životu, kako bi se nastaviti naše vježbanje.

Kad praktikant na svoj trening gleda sa stajališta gubitka umjesto dobitka, tada se približava tom duhu majstorstva, i doista postaje dostojan crnog pojasa. Tek kada konačno odustaneš od svih misli o rangu, pojasevima, trofejima, slavi, novcu i samom majstorstvu, postići ćete ono što je stvarno bitno u treningu. Budite ponizni, budite nježni. Brinite za druge i staviti sve druge ispred sebe. Proučavanje borilačkih vještina znači proučavanje  samog sebe. To nema nikakve veze s činovima i rangiranjima.

Veliki Zen majstor je jednom rekao: “Proučavati sebe znači zaboraviti na sebe – zaboraviti sebe znači razumijeti sve stvari.”

Kensho Furuya

Prevela: Lora Harasti