Suwari Waza (tehnike iz sjedeće pozicije- na koljenima) i Flip – Padove

Nippon Kan Aikido- Vodič kroz „Suwari Waza“(tehnike iz sjedeće pozicije- na koljenima) i Flip -Padove

 Vježbanje „Suwari waza“ (tehnike iz sjedeće pozicije- na koljenima)  je vrlo zahtjevno za koljena i može biti  štetno  za strukturu i normalno funkcioniranje koljena. Zbog toga  je Aikido Nippon Kan prestao s vježbanjem tih tehnika iz sjedećeg položaja prije 25 godina . Aikido Nippon Kan ne promovira niti ohrabruje vježbanje flip- padova također.

 
Mnogobrojni visoko pozicionirani Japanski  majstori učitelji koji su svoje živote posvetili podučavanju mladih generacija ratničkom putu Aikida, većina, ako ne i svi su se suočili s raznim problemima s koljenima zbog načina na koji su izvodili tehnike iz sjedeće pozicije na koljenima („ Suwari waza“). Njihovi problemi s koljenima su bili kao profesionalno oboljenje za Aikido majstore učitelje i instruktore. 

U vrijeme kada su majstori učitelji Aikida bili mlađi i aktivniji, većina prostorija u kućama je imala tatami strunjače (podloga za vježbanje borilačkih vještina) i bio je dio svakodnevice sjediti u „seiza“ (sjediti na koljenima) ili prekriženih nogu na tatamijima te ustajati i sjedati iznova. Drugim riječima, svoja koljena su vježbali svakodnevno kao dio normalne dnevne rutine. Isto tako više su šetali nego danas jer u to vrijeme nije bio tako razvijen javni prijevoz. Što znači, da su se više kretali i na taj način jačali mišiće i koljena i održavali ih zdravijima samo zbog načina života. Međutim, većina tih majstora učitelja je počela osjećati probleme s koljenima oko 50-te godine života. 

Po mom mišljenju naša tijela i njegove mogućnosti i kapaciteti su kao boca vina. Ako ga popijemo…..vina više nema. Čak i kada bi napunili  bocu s još vina , neki bi ga mogli popiti kao ribe za jednu večer, drugi bi možda uživali u vinu i gutljajima, dok bi neki drugi mogli uživati u vinu na zabavama. Zapravo , koliko god dodali vina u bocu, možemo zapravo popiti samo toliko koliko ima.

Naše putovanje u svijetu ove ratničke vještine je vrlo slično ovoj analogiji, po mom mišljenju.

Kad sam bio mlađi običavao sam vježbati i trpjeti na treninzima s krvavim koljenima. Moj kimono i hakama su imali slojeve zakrpa oko područja koljena. Kad sam sjedio u „ seizi“ ( sjed na koljenima) duže vremena stvarali su mi se žuljevi na ranama koljena i krvarila su…užas…., a u trenutku kad sam ustajao, nogavice kimona su se odlijepile od žuljeva i opet počele krvariti. Ovaj ciklus se ponavljao konstantno. Nije bilo neobično da cijeli  trening bude  „Suwari Waza“ (tehnike iz sjedeće pozicije na koljenima). Iako to možda nije bilo tako zahtjevno za instruktore jer su oni ipak ustajali povremeno i šetali,ali za učenike je bilo vrlo naporno. Ponekad se i ovakav sat „Suwari waza“ (tehnike iz sjedeće pozicije na koljenima) nastavio sa vježbanjem „Shikko“ (hodanje na koljenima).

Volio sam ići planinariti. Kad sam bio u osnovnoj školi običavao sam hodati 30 minuta u jednom smjeru. Što znači da sam bio dobar u vježbama koje su zahtijevale snagu donjeg dijela tijela. Međutim, usprkos tome, trljanje koljena na tatamijima te izvijanje zglobova nogu  bilo je zahtjevno čak i za mene. U isto vrijeme, kako sam postajao sve bolji u „Suwari Wazi“( tehnike iz sjedeće pozicije- na koljenima) od drugih, bilo je trenutaka kad sam se osjećao tako entuzijastično radeći  tehnike iz sjedeće pozicije na koljenima kao plesač ispred svojih učenika.

Tijekom godina posjetio sam mnogo različitih Aikido doja (prostor gdje se vježba Aikido) te sam primijetio da mnogo Aikidoka ima problema s koljenima posebice u razvijenim državama. Također, često nose i štitnike za koljena. Nekim učenicima je i sam naklon na početku sata bio vrlo zahtjevan, sjediti na koljenima. Međutim, tu situaciju nisam primijetio kod Aikidoka muslimanske vjeroispovijesti. Čini mi se da je to prvenstveno zbog načina na koji oni prakticiraju svoju vjeru. Međutim, ne mora to biti razlog jer većina njih je prestala vježbati Aikido još u mlađoj dobi za razliku od drugih Aikidoka, a može biti i razlog da su prestali vježbati od  trenutka kad su počeli osjećati bolove u koljenima.

Većinu vremena ljudi provode u uredima, vozimo se više nego što hodamo, koristimo liftove umjesto stepenica, ali i ne vježbamo redovito kako bi trebali. Osim, čak i ako ste gorljivi vježbač i fanatik, vjerujem da nitko od nas ne vježba tako i toliko na način da cijelu težinu tijela oslanja na koljena i „drobi“ ih na podu. Drugim riječima, može biti vrlo opasno za zdravlje koljena ako se „Shikko“(hod na koljenima) vježba konstantno ponavljajući samo zato što je to jedno od pravila Aikida. Jesmo li razmišljali o tome koji teret nose koljena? Jesmo li razmišljali o tome koliko jedinstven i poseban ili, drugim riječima, neuobičajen i neprirodan „Shikko“ (hod na koljenima) je? Smatram da  zakretanje koljena, položaj na koljenima koji koristimo u hodu na koljenima u lijevo ili desno stvara veliki pritisak i može biti vrlo opasan dugoročno za zdravlje koljena.

Iako ja nisam niti ortoped niti liječnik sportske medicine, svoja  sam stajališta formirao na temelju 50 + godina vježbanja Aikida i na temelju interakcije s mnogobrojnim Aikidokama iz cijeloga svijeta kao i vidjevši preko 30,000 početnika u Aikido Nippon Kan-u.

Želio bih istaknuti da „Shikko pokreti“ su vrlo djelotvoran način osnaživanja mišića struka/ kuka i pomažu u postizanju bolje ravnoteže u donjem dijelu tijela kao i stabilizaciji gornjeg dijela tijela prilikom izvođenja Aikido tehnika. Isto tako, istaknuo bih da nemarno , nepromišljeno  ili pretjerano vježbanje „Shikko-a“može biti opasnije nego njegove koristi. Nepotrebno je reći da postoje mnogobrojne druge vježbe koje možemo koristiti i učvrstiti mišiće kukova /struka. Također, ako te netko napada, nema potrebe da klečiš. Što ako te netko napadne dok sjediš u fotelji?Hoćeš li ostati sjediti? Ista je logika.

Vrijedno je spomenuti da su neki instruktori iskoristili „Suwari waza“ ( tehnike iz sjedeće pozicije- na koljenima)  u prošlosti kako bi dali više dostojanstvo svom statusu kao instruktoru. Prave  se važni u različitim tehnikama „Suwari waza“ i na taj način se odvajaju od onih koji jedva mogu napraviti najjednostavnije  „Shikko“ pokrete kako bi dominirali u odnosu prema svojim učenicima. Još je i gore u snimanju videa. Tijekom snimanja videa puno je stanki i rezova posebno kod pokazivanja vrlo nerealističnih i razmetljivih/ kitnjastih tehnika. Ali ovakve snimljene tehnike koje su uređene  kao serija video uputa s izvrsnom izvedbom zahtjevnih tehnika potiču učenike da vježbaju ono što vide u tim videima dok su potpuno nesvjesni činjenica da svi ti instruktori koji su izvodili te tehnike imaju ili su imali ozbiljne probleme s koljenima.

Tijekom sastanka u Iwama Dojo-u, ako bi osnivač Aikida Morihei Ueshiba opazio i najmanju kap krvi zaustavio bi sastanak kako bi pronašao onoga tko krvari. Tada je običavao reći, a što je postao i moj moto kao instruktora: „ Ako se itko od vas ozlijedi, kako bih ja ,stari čovjek mogao to reći vašim roditeljima? Oni su mi vas povjerili da se brinem o vama. I kako bih se mogao ispričati vaši roditeljima ako dozvolim da se ozljeđujete?“

 Po svom iskustvu , smatram da čak i oni koji su jako dobri u flip- padovima, ne samo u „Suwari waza“ (tehnike iz sjedeće pozicije – na koljenima) su skloni ozljedama koljena. Vrlo mnogo mladih Aikidoka je vrlo odlučno da postanu dobri u flip padovima. Osoba koja je „Uke“ (partner koji prima tehniku), ne opire se, on svojevoljno radi flip- pad. Važno je i spomenuti da iako radiš flip- pad svojevoljno, utjecaj koji ima na tvoje tijelo kad padneš na tatami nije beznačajan. Iako, naravno količina utjecaja ovisi o tome koliko se visoko baciš i o tvojoj vlastitoj težini kad te partner baci u flip- pad kao odgovor na „kote gaeshi“ (poluga na zglobu). Sila izvijanja tijela i padanje utječe na zglobove, vrat, leđa, kukove, koljena i nije beznačajna. Stoga, smatram da su ozljede koljena i leđa nekako povezane.

Nije samo flip- pad kojeg smatram opasnim, već i naglo zaustavljanje kako bi „ Uke“ (onaj koji prima tehniku)  što raskošnije pokazao tehniku može biti zaista bolno.

Neki učenici zaustavljaju momentum dok rade flip- pad tijekom demonstracije te pauziraju nekoliko sekundi na tatamiju da bi izgledalo bolje. Rotacijska sila flip- pada ne smije biti tako lagana i stoga, tijelo mora izdržati veliku količinu sile i tereta i dobro se natući od pokušaja zaustavljanja momentuma sile u trenutku kad pada na tatami. Vidio sam  instruktore s problemima leđa i koljena vjerojatno zbog nošenja težine učenika koje su bacali u flip- pad puno puta tijekom treninga godinama.

Ako ste ikada vidjeli u Judu kako ih partner ili protivnik baca u zrak, to ste sigurno vidjeli samo u filmovima. U Judu, učenici uče koristiti ruku koja ublažava udarac. U Aikidu se pak previše naglaska stavlja na eleganciju i na to kako bi  „Uke“ ( onaj koji prima tehniku) trebao izgledati, ali upotreba ruke kao sredstva da amortizira ili ublaži udarac koju možemo vidjeti u Judu zapravo nedostaje.

Prekrasno je vidjeti Aikido demonstraciju u koju učenici rade elegantan ukemi (pad) dok pomno prate pokrete tehnike koju pokazuje instruktor. Istovremeno, učenici su ti koji moraju platiti cijenu kao rezultat. Nije mi ugodno gledati kada instruktor koji radi tehniku s učenicima  na nepotrebno  razmetljiv / kičasti način dok iskorištava učenike koji su se naučili bacati kao „Uke“ (onaj koji prima tehniku) bez opiranja. Svjedočio sam majstoru Aikida koji je bacao učenika, koji je naravno bio dobro uvježban preko glave (Ganseki Otoshi) i to nekoliko puta  i imao je zadovoljan pogled na licu dok mu je publika pljeskala. Ne mogu se oteti dojmu,  da ako uobičajeno bacaš ljude lijevo desno koji se ne odupiru, na pravom si putu da izgubiš sebe te možeš razviti opak stav o tome tko si…

  Zbog razloga i načina razmišljanja koje sam objasnio do sada, Aikido Nippon Kan ne preporuča flip- pad čak ni tijekom redovnog treninga. Čak i tijekom moje demonstracije obično kažem „Uke“- učenicima da se ne bacaju u zrak. Osim ako radim demonstracije negdje drugdje- u inozemstvu onda dozvolim učenicima koji su dobro uvježbani i u dobroj formi te su završili Aikido Nippon Kan Uchideshi program treninga da rade flip- pad. Uchidechi (Učenici koji žive u dojo-u )i instruktori u Aikido Nippon Kan u Denveru prolaze razne treninge i vježbe koje su posebno dizajnirane da poboljšaju njihovu mišićnu  snagu, reflekse i sveukupnu izdržljivost, 4 sata ili više dnevno tijekom 30 dana ljetnog kampa  u Aikido Nippon Kan-u.

Većina dojo-a danas koriste strunjače slagalice ili tatami – strunjače- podloge za vježbanje koje su slične hrvačkim podlogama i uobičajeno se stavljaju na betonski pod. Prirodno, ovakva vrsta poda  stvara određenu dozu pritiska i tereta na zglobove , koljena i kukove. Tradicionalni pod u dojo-u  su drvene daske i grede- tvrda drvena građa ispod dojo strunjača i ovakva struktura apsorbira većinu udaraca tijekom svih vrsta treninga. Od nedavno, neki dojo-i imaju drugačiju vrstu poda- kao plutajući pod ili pod koji ublažava udarce.

Mi smo u Aikido Nippon Kan-u odlučili ne koristiti gore navedene vrste strunjača . Naš dojo ima svoj jedinstveni pod i strunjače koji ima odlične karakteristike ublažavanja udaraca. Za nas u našem dojo-u je najvažnije da osiguramo sigurnost za sve svoje polaznike.

Isto tako, često čujem kako se komentira da nema potrebe za  posebnom fizičkom pripremom koju učenici koji žive u dojo-u (Uchideshi) prolaze 4 sata dnevno jer Aikido nije takva vještina kojoj je potrebno toliko mišićne snage. Međutim, mi u Aikido Nippon Kan-i dalje stavljamo naglasak na važnost razvijanja temeljne fizičke spremnosti kako bi izdržali treninge Aikida. To se prvenstveno odnosi na instruktore i učenike koji žive u dojo-u (Uchideshi) zato što smatramo da  nedostatak pravilne fizičke, tjelesne pripreme može dovesti do ozbiljnih ozljeda ili nelagode tijekom vježbanja, a da ne govorimo i o problemima koji se mogu manifestirati kasnije.

pastedGraphic.png

Važnost tjelesne priprema i fizičke snage vidljiva je još i  u priči o Yasuo Kobayashi So- Shihan (rođen 1936). On je bio poznat kao majstor učitelj „Suwari waza-e „ (tehnike iz sjedeće pozicije- na koljenima) zadnjih 50+ godina i njegovi treninzi „Suwari waza-e“ (tehnike iz sjedeće pozicije- na koljenima)  su bili i još su uvijek traženi. Puno ljudi mu je znalo govoriti da ne radi više te tehnike zbog godina, ali i problema s koljenima. Iako su se njegovi treninzi „Suwari waza-e“ prorijedili, njegovi pokreti dok ih je izvodio su bili toliko elegantni i snažni kao nikada prije zadnji put kad sam ga vidio da ih radi.

Jednom sam ga upitao: „Učitelju, kako to da su ti koljena tako snažna?“ Pokazao mi je koljena. Ja sam mislio da ja imam snažne, mišićave noge, ali njegove bile veće nego moje!!!Koljena su mu izgledala kao dječja glava!!Zaprepašteno sam ga upitao: „Zašto su ti koljena tako ogromna?“ Evo što mi je odgovorio: „ Dok sam bio student na Meiji  University,često sam znao raditi skokove iz čučnja i to cijelu udaljenost od jedne stanice vlaka do druge pored Yamanote željezničke petlje u Tokiju   kako bih ojačao noge, koljena zglobove i mišiće leđa.

Još jedna zanimljivost su prsti Moriho Saito Shihan-a. Jednom je rekao da je bio radnik na parnoj lokomotivi i da je bio zadužen stavljati ugljen velikom lopatom u peć. Objasnio je kako se morao lagano sagnuti u struku i kukovima kako bi bio brži i produktivniji u bacanju ugljena .  „Bilo je teško i zapravo s puno bolova u leđima, ali me to sve samo osnažilo. Zbog toga moja „Jo Kata“ počinje sa „ „Sakate“ hvatom (stisak)“.

Ove priče su dokaz da svi oni koji su snažni i izdržljivi u svojim kasnijim godinama su prošli određene fizičke napore i stroge režime u svojim mlađim danima. Ovo nas vodi do zaključka, da oni koji nisu disciplinirani u vježbanju su više skloniji raznim ozljedama.

Učitelji Aikida moraju uzeti u obzir sigurnost svojih učenika kao i mogućnost  fizičkih ograničenja koje učenici mogu osjetiti tijekom pretjeranog vježbanja pojedinih tehnika. Učenici , također moraju toga biti svjesni i paziti na svoje tijelo tijekom vježbanja. 

Naposlijetku, i ja sam također prošao period velikog entuzijazma. U mlađim danima vježbao sam flip pad na betonu ili šljunku ako mi je tako rečeno. S obzirom da sam bio viši od većine, stariji instruktori su voljeli kako su izgledali kad sam ja bio njihov „Uke“ (onaj koji prima tehnike). I ja sam volio njihovu pažnju i volio sam biti izabran kao njihov „Uke“. Nakon puno godina kad sam se preselio u SAD, počeo sam osjećati nesnosne bolove u leđima u dobi od 40 godina. Redovito sam posjećivao kiropraktičara, ali jednom je bol bila toliko jaka da sam morao zvati hitnu. Te godine sam imao dvije operacije leđa. Prije svake operacije morao sam potpisati pristanak i pročitati mnoštvo nuspojava koje se mogu dogoditi nakon operacija. Međutim, prije 15 godina, kad sam došao u svoje 50-te, rečeno mi je da ću trebati operirati koljena. Nisam pristao na operaciju već sam  se odlučio rehabilitirati na svoj način izvodeći određene vježbe. Uspio sam zacijeliti svoja koljena, ali mi je trebalo  više od 3 godine strpljenja i napornog rada. Problemi s koljenima su bili toliki da se nisam mogao penjati stepenicama, a i to je dovelo do toga da sam se i udebljao. S obzirom na debljinu jer nisam vježbao svakodnevno kao prije, težina na koljena se naravno povećala da su mi svakodnevne aktivnosti pričinjavale bol i skraćivale put oporavka koljena. Bio je to začarani krug. Napokon su mi leđa i koljena zacijelila i zadnjih 10 godina trčim i smatram da je sva moja fizička priprema i redovito vježbanje u mladosti pridonijela da se tijelo ipak dobro opravi.

Svim mojim Aikidokama, na vama je da odlučite kako želite uživati u ograničenoj količini vina koju imamo. Naravno da ga možemo popiti u jednom gutljaju, a možemo i na našem životnom putovanju koje nije tako kratko uživati u toj količini vina koju imamo.

Odlučio sam ovo sve napisati s osjećajem samo -discipline kako bih oživio sva učenja koja sam stekao do sada. 

Nastavimo uživati u našem Aikido putovanju na zdrav način, bez ozljeda.

Ahan Nippon –Kan

Kancho Gaku Homma

Prevela: Mirela Marić Šimunovič