Tko je neprijatelj?

Svi istinski aiki deshiji prošli su kroz isto iskustvo da nadvladaju protivljenja onih koji ne shvaćaju što to znači trenirati istinsku borilačku vještinu. “Prijateljima” smeta tvoje odustajanje od povremene pijanke, i stalno te odgovaraju od tvojih “čudnih” načina. Tvoj novi “uštogljeni” pristup doživljavaju kao neugodan, a tvoje društvo se sve manje cijeni ukoliko se ne ponašaš prema starom statusu quo.

Disciplina je pojam koji posebice odbacuju oni koji ga nisu sposobni razumjeti. Kaže se da jad voli imati društvo, i to je uistinu točno, budući da nema veće radosti za pijanicu nego kada dijeli svoj porok, dok pak žuri da izbjegne one koji ne piju. Pa ipak, osjećao bi se uvrijeđen ako bi ga odbili jer pije.

Ovo je uobičajeni paradoks, ali se ne odnosi samo na konzumaciju alkohola. Isto vrijedi i za droge, loše navike, prostački jezik, loš ukus i čak za kriminal. Sve dok sudjeluješ, ti si “normalan”, “pametan”, “zabavan”, “fora”, itd. ako im se suprotstaviš, postaješ apsurd i mnogi će ti požuriti “u pomoć”. Ako odbiješ tu pomoć, i tebe na kraju odbace.

Najbolji razlozi da se klonimo zagađivača uma, što se tiče borilačkih vještina, su daleko od pukog pobožnog pristupa, ali unatoč tome, tako učenike, ako ostanu na pravom putu, doživljavaju drugi.

Međutim, utoliko je veće zadovoljstvo aiki deshija jer kada sam sebe jednom odredi kao istinskog budoku, oni koji ga prihvaćaju su njegovi pravi prijatelji. Oni koji tvrde da ga poznaju, znali bi tko on jest i prihvaćali bi i podržavali njegove odluke. Dakle, po sebi, budo postaje test za one koji su nam bliski, i za one koji tvrde da su nam bliski. Ali za nas, izazov je druge naravi.

Najveći izazov za bilo kojeg aiki deshija, ili budoku, jest prepoznati neprijatelja. Potrebno je mnogo hrabrosti da se suočimo s vlastitim nedostacima, ali upravo kroz priznavanje svojih grešaka imamo se mogućnost poboljšati. Budo, ukoliko je stvaran, nije nešto što dodajemo svojoj naravi, već nešto što ju mijenja i razvija naš karakter i integritet. To nije religija, jer djeluje neovisno od naše vlastite vjere, ukoliko naša vjera ima prave korijene. To nije zakon, jer da bi bio stvaran, mora biti dio nas a ne nametnuti skup pravila. Nema dvije različite strane ili dva različita etička koda ovisno o uvjetima ili mjestu gdje jeste. To je jedna narav, bez dvojnosti.

Mi smo isti gdje god da jesmo. I nije potreban nikakav napor niti razlučivanje jednom kada dovoljno snažno treniramo, jednom kada smo dovoljno predani i kada smo dovoljno razumjeli što je to budo. Što se riječima ne da opisati, naš duh zamjećuje.

Sve što je potrebno jest da naša volja bude na tom putu. A za početak: odluka koju slijedi jasan pogled na to gdje i tko je “neprijatelj”. Uslijedit će najžešća bitka s kojom se budoka mora suočiti. To nije pitanje života i smrti, već puno složenije pitanje: pitanje života i života.

Mnogi su neprijatelji budoke, ali najgori od svih su gluhe uši. Gluhe uši onih koji odbijaju savjet i bore se protiv discipline. Ne samo fizičke discipline, već discipline osjećaja i duha. Drugi po redu najgori neprijatelj jest slabost, slabost volje i duha. Mogli bismo ih opravdati svojom čovječnošću, no to bi bio jadan izgovor. Griješiti možda jest ljudski, ali pronalaziti izgovore i ne ispravljati odmah svoje pogreške nije znak ljudskosti već gluposti. Stoga, naš najgori neprijatelj nije pred nama već u nama.

Mi smo ti koji donosimo konačne odluke kada nas netko pozove piti. Mi smo ti koji odlučujemo prihvatiti ili ne džoint marihuane ili neku drugu drogu. Ali, kad pogledamo izbore i odbacimo jadne izlike (primjerice, pritisak vršnjaka), postoji još jedan neprijatelj: ruka koja nam nudi taj alkohol ili cigarete ili drogu.

Ako “prijateljem” nazivamo nekoga tko nam savjetuje da pijemo, pušimo ili uzimamo droge, trebali bismo preispitati svoje definicije. Zasigurno nije prijatelj onaj koji može s nama ostvariti neki odnos jedino ukoliko mi snizimo svoje standarde na njegovu razinu. Glupost nije ništa manje opasna ako ju dijelimo s nekim koga poznajemo. Istinsko prijateljstvo ne potkopava našu narav. Dijeliti s nekim poroke ne znači prijateljevati, već znači iskvarenost i međusobno omalovažavanje.

Istinski aiki deshi, istinski budoka, nema alternativu već da to prepozna, tako da može učinkovito ograničiti doseg lažnih prijatelja u svoj život. Odluka je teška jer ju se uglavnom pogrešno shvaća, ali ne postoje druge mogućnosti ukoliko tvrdimo da pripadamo u dojo.

Neki učitelji nevoljko to ističu, budući da mnogi učenici odbijaju svoje takozvane prijatelje promatrati u ovom svjetlu. Nažalost, to obično vodi do stupnja tolerancije koji stvara loše učenike, a zatim i loše učitelje. Ni vještini ne bi dugo trebalo da se nađe na tom putu nizbrdo. Učitelj može jedino podučiti i predložiti. Učenik je taj koji treba odlučiti. No, tom odlukom se određuju kao istinski budoke, ili kao licemjeri.

Prepoznati neprijatelja jest imati prvu prednost. Metoda je jednostavna. Sve što je potrebno jest iskrenost i pravilno postavljeni prioriteti. Jesu li sljedeće tvoji prijatelji, ili tvoji neprijatelji?

Slabosti u nama koje:

Nas odvajaju od predanosti našoj ryu.

Osoba koja nam pruža alkohol, cigaretu ili drogu, pozivajući nas da se “pridružimo”.

Takozvani prijatelj koji nas potiče da izdamo svoje umijeće, i ne želi poštovati našu odluku.

Imamo li ono što treba da ih identificiramo kao ono što jesu, i da u skladu s time postupamo?

Za svakoga od nas, okolnosti i pristupi bit će različiti. Naš je zadatak da ih prepoznamo. Otvoreni napad je lako otkriti. Najopasniji nam prilaze kao prijatelji, ili još gore, dolaze uslijed manjka istinskog duha u nama samima, jer to su oni koje je teško zamijetiti.

Oni koji se ne obaziru na ovaj savjet, oni koji se radije drže starih putova i vjeruju da mogu koračati objema stazama izuzeti od odgovornosti i uspješno, oni su sramota za ryu, razočaranje svojim učiteljima, i gorko traćenje vremena svih uključenih. Nada svakog učitelja, koji podučava istinski budo, jest da svaki učenik shvati ta upozorenja budući da integritet njihove budućnosti ovisi o tome. Istinski budo/bujutsu nisu samo tehnike, rituali, naredbe, ili odjeća u kojoj vježbamo, već rezultati tih učenja u našim životima. Naši životi trebaju odražavati naše izbore, ili nismo ništa postigli.

Ako su ta učenja stvarna u nama, to će se uvijek vidjeti. Ukoliko nisu, bit će jednako tako očito, prije ili kasnije. Neki loši učenici će pročitati ove riječi i zanemariti ih, likujući u nemaru koji uvijek prethodi neuspjehu. Neki dobri će ih pročitati, razumjeti, i ispraviti kojugod grešku pronašli u sebi – odmah, ne sutra.

Ako vam se, pak, ove riječi čine grubima ili gorkima, razmotrimo alternativu. Ako vam se ona više dopada, tada je sama po sebi to definirajuća odluka. Jednoga dana ćemo se možda sjetiti ovih upozorenja i žaliti što ih nismo čuli dok je još bilo vremena.

“Autorska prava na izvorne članke 1996 – 2011 Fujiyama Dojo. Sva prava pridržana. Objavljeno uz odobrenje. Prevela Željka Žmire. Engleski izvornik možete pronaći na www.daitoryu.ca”. Kopiranje nije dozvoljeno.