Aiki Waza – U potrazi za lakšim putom

“Suki koso no jozu nare”, kaže stara poslovica, koja otprilike u prijevodu znači “iz ljubavi se rađa vještina”. Čini se primjenjivom na sve, od Nihonbuyoa do umjetnosti spravljanja tempura jela, no je li dovoljna u bujutsu treningu? Iskreno govoreći: NIPOŠTO NIJE.

Da bi se izgradilo pagodu koja će odolijevati zubu vremena potrebni su dobri temelji, kao i snažni potpornji koji okružuju središnji i najvažniji sveti stup, ili shinbashiru, koji je srce pagode. Svi ukrasi pagode bili bi suvišni bez njene glavne potporne strukture.

Ukoliko zamislimo svoju predanost treningu u nekoj budo ili bujutsu ryu kao pagodu, a naša “potporna struktura” je tek sklonost zabavi, ili “naklonost”, stvorili bismo vrlo slabu zgradu koju bi potresao i ljuljao i najmanji nalet vjetra, te bi se naposljetku srušila.

S druge strane, ako je ta struktura izgrađena na odanosti, integritetu karaktera i ispravnom duhu, građevina će preživjeti stoljećima. Kada je to naš pristup treningu, ne žurimo naći prečace, ili izuzetno lakše načine da izvodimo tehniku.

Puko uživanje nije dovoljan razlog za treniranje. To je razlog za pojesti sladoled ili igrati golf.

Učiti tehnike na osnovnoj razinu je teško. Zahtijeva boli, truda, i mnogo znoja da bi se uopće počelo shvaćati minimum vještina koje su potrebne kako bi ih se izvodilo, i normalno je da nam se neko vrijeme čine čudnima, neprirodnima, i neugodnima.

Ako želimo instant užitak i stalnu zabavu, ko-ryu bujutsu dojo je pogrešno mjesto za nas. Ako nakon 20og ponavljanja počinjemo zijevati, ako ne možemo dočekati da sat završi kako bismo mogli ili prigrliti uzbuđenje u obližnjem baru, osjetiti uzbuđenje pjevajući u omiljenom nam karaoke baru, ili ako smo željni samo sjesti u društvo svoje najdraže video igrice kako bismo mogli razviti bezbroj beskorisnih vještina koje nam suvremena tehnologija tako rado nudi na pritisak tipke, s minimalnom količinom znoja ili neugode, dodavanje aikija našim tehnikama sigurno nije pravi odgovor. Ako nas sve ove stvari emocionalno nagrađuju više od treninga, vrijeme je da preispitamo svoje vrijednosti.

Naši prvi koraci su mukotrpni, i ponekad frustrirajući, no pristupiti početnim stupnjevima treninga s nadom da ćemo odmah postići ciljanu razinu vještine na kojoj bismo samim kihanjem bez muke otpuhnuli protivnika preko sobe, ili izbušili njegova prsa bez da ga ustvari dotaknemo, izjednačava ko-ryu bujutsu s najnovijim filmom o ninjama.

Kao što sam mnogo puta ranije rekla: nema prečaca, niti sažetaka u bujutsuu.

Ko-ryu bujutsu trening je proces, put dug čitav život, nije igra ‘školice’. Ustvari, više je kao visok i strm uspon na koji se penjemo. Poneki zastoji i teška mjesta su dio tog putovanja.

Trebamo li se baciti na stalno traženje aiki tehnika? Zasigurno ne.

Postoji jasna razlika između načina izvođenja Daito ryu jujutsu tehnika i Daito ryu Aiki jujutsu tehnika, ali oba načina imaju svoju nutarnju vrijednost i niti jedan nije bolji od drugoga, budući da su oba dio cjeline.

Osnovne tehnike se mijenjaju kako se dodaju ključne točke. Razvijaju se vještine koje stvaraju fluidnost i bolje razumijevanje svakog aspekta izvedbe, a poteškoće koje su se isprva činile nepremostive, smanjuju se ili nestaju.

S vremenom, Aiki načela postaju stvarna – u praktičnom smislu – više samim činjenjem nego kroz analizu. No to nije produkt opsesivne potrage za najlakšim načinom izvođenja tehnike. Neki učitelji podržavaju ideju da su se pojmovi sage aiki, age aiki, fure aiki, itd. razvili razmjerno nedavno. Stariji načini podučavanja, tvrde oni, nisu pravili razlike s obzirom na smjer pokreta, već su učili reakciju kao cjelinu. Ono što se danas naziva azuke, u Daito ryuu, što se može izvoditi samo kad ste opušteni, vrlo je blisko načinu oshikiuchi.

Oshikiuchi se podučavao koristeći zaho [tehnike u sjedu] u svojoj osnovi, ali se učenicima preporučivalo da se ne osjećaju sputani pozicijom niti da se usredotočuju na nju, budući da bi um i duh trebali slobodno teći. Aiki korišten u mačevalaštvu nije ništa drugačiji. Od samog trenutka prije nego što se izvuče mač, svi mehanički oblici moraju nestati. Oštrica treba slobodno kliziti. No forma je bila vrlo veliki dio treninga. To nipošto nije bila proturječnost: oblik je sredstvo da se začne ta sloboda. Svjesno odvajanje tih aspekata, žudeći za drugim dok prezirete prvoga, bila je (i, naravno, još uvijek jest) teška pogreška, budući da ona poništava pravilan napredak u učenju i tehnikama.

Mnoge druge bujutsu ryu koristile su sličnu metodu za napredak u učenju.

Točno je da su neki vidovi tehnike usko povezani sa strategijom i jasnije objašnjeni, poput tainai-jiku i taigai-jiku (s obzirom na os tijela), sabaki (s obzirom na rad nogu i položaj tijela), no ne prije nego što se stekne relativno primjerena vještina osnovne tehnike.

Ubrzo ćemo pružiti kratka objašnjenja i primjere nekih suptilnih načela koji, kada ih se primjeni na tehniku, nude različite načine izvođenja istih. Ne opisujem ih kao “lakše” načine, jer je u nekim slučajevima proces učenja teži od same tehnike, ili pak donosi još poteškoća, pa bi pravilan izraz bio “drugačiji načini”, iako ih se, kada se jednom usvoje, može smatrati prednošću. Svi oni, bilo kata o kiru, hiji o kiru, kata no ju kaiten, hasu kaiten, ili bilo koji drugi, su vrata prema primjeni aikija, u jednakoj mjeri kao i izvođenje tehnike koristeći tsukami-te, ili načelo azuke (koje ćemo također objasniti u nekom od budućih članaka).

Međutim, u treningu, sve će doći u za to prikladno vrijeme. Najkraća udaljenost između dvije točke nije uvijek najučinkovitiji smjer kretanja.

Najbolji savjet onima koji neumoljivo jure za aiki-jem jest: nemoj.

Samo treniraj. Vježbaj uporno i vježbaj svakodnevno, i primaj svaku pojedinu tehniku kao da je najvažnija koju ćeš ikada učiti. Ne očekuj kraj, niti alternativu. Razmatraj njene slabosti i jakosti, ali koristeći samo njene osnovne točke razvij ju do svojih najvećih sposobnosti, kako bi do kraja umanjio te slabosti i najbolje iskoristio njenu snagu. Možeš biti siguran da su se te slabosti već razmatrale i da su razriješene. Malo je vjerojatno da ćeš otkriti nešto što oni koji su bili prije tebe nisu otkrili. Naposljetku, podučit će te se svim mogućnostima. U međuvremenu, treniraj kao da ne postoji ta alternativa. U takvom načinu treniranja leži vrijedna lekcija koju valja naučiti.

Ne postoji ništa što bi trebalo dodati, ništa da upotpuni tvoje vježbanje, ništa da ga uravnoteži. Ono što osjećaš da ti nedostaje jest, vrlo vjerojatno, nešto što te još nisu podučili.

Prihvaćaj svaku tehniku, kao što bi trebao prihvaćati i svoju ryu: ako apsolutnu. Na kraju ćeš joj dodati blagodat aiki-ja, i shvatit ćeš da si odabrao ispravan put.

Kad kročiš na tatami, učini to punoga duha, i iskreno prigrli i primi tehniku. Kada započneš trening ne misli više NI O ČEMU. Po tome se razlikuju slabi od jakih, i to je temeljni izvor istinskog učenja. Bilo što manje je gubitak.

“Autorska prava na izvorne članke 1996 – 2011 Fujiyama Dojo. Sva prava pridržana. Objavljeno uz odobrenje. Prevela Željka Žmire. Engleski izvornik možete pronaći na www.daitoryu.ca”. Kopiranje nije dozvoljeno.