Ženski pogled na Budo

autor: T. Hashizume

Što li se neće žena, nježna žena, usuditi?

Kad joj snažni osjećaji uzburkaju duh?

Pročitavši neka pisma upućena Sensei Yamamoto, upoznah neke čudne ideje koje ljudi imaju o ženi budoki, kao i s neka neobična poimanja koje žene budoke imaju o sebi i životu uopće. Iako Sensei Yamamoto i ja ne pohađamo isti dojo, zajedno polazimo tečaj engleskog jezika i mnoge ideje su nam zajedničke. U nekim se područjima razilazimo, no, bez obzira na naše različitosti, ona je bila toliko dobra da me zamoli da se pozabavim pitanjima iz tih pisama te da pri tome slobodno iznesem svoja osobna stajališta, nadajući se da će ista biti od neke pomoći onima koji su pisma napisali.

Jedan vid u kojem se Sensei Yamamoto i ja razlikujemo jest s obzirom na tradicije, ili prije na utjecaj koji česti kontakti s obitelji i okolina u kojoj živimo imaju na čuvanje tradicija borilačkih vještina. Njena gledišta podržavaju ideju da su jake obiteljske veze, česti kontakti i očuvanje obiteljskih tradicija, kako to nalažu stari japanski običaji, jedine stvari koje mogu održati duh Japanke budoke koja živi u inozemstvu. Nije da se ne slažem s činjenicom da je izravni kontakt jak utjecaj, ali isto tako uzimam u obzir to da je starija sestra mog oca putovala u prekomorske zemlje 1931. godine, dospjela u zapadnu Kanadu gdje se udala za Nizozemca, živjela u udaljenom području, rodila tri kćeri a nikad nije iz vida izgubila tko ona jest.

Čitav svoj život, koji je u mnogočemu bio daleko od laganog, ona je održala ne samo svoje običaje već također i sve tehnike kojih se mogla sjetiti od onih koje je naučila u mladosti dok je živjela u kućanstvu Hanzawa, a neke od njih naučila svoju najstariju kćer. Zasigurno se nije mogla prisjetiti svega što je učila, ali ne mislim da znanje koje je izgubila umanjuje činjenicu da nije zalutala sa svog puta. Njen vlastiti duh joj je bio najbolji vodič.

Pismo na koje se ovo odnosi tvrdi da ona (pisac pisma) nije mogla naći predane učenice budoa. Žali se da većina djevojaka budoka koje je susrela doživljavaju budo izuzetno olako, kao neku vrst razbibrige, i rado zanemaruju sve što nije čisto fizička strana treninga, bez ikakve grižnje savjesti da odustanu kadgod im ne odgovara. Dodaje da je nekolicina ovih djevojaka rođena u Japanu ili su japanskog porijekla, ali niti Amerikanke nisu drugačije pa tako ostaje osamljena.

Iskreno, iako razumijem njenu zabrinutost, njenim komentarima mogu samo dodati da će naći jednaki pristup kod muškaraca i žena u Tokyu, ili Osaki, ili Saitami … i gotovo svuda, jer istinsku ozbiljnu predanost je danas jednako teško pronaći kao što će i tsuki no wa guma (azijski crni medvjed, ursus selenarctos thibetanus) biti teško pronaći za nekoliko godina ukoliko ne prestane glupi krivolov.

Manjak ozbiljne predanosti nastaje zbog ljudskog nemara, koji je porok ljudskog karaktera stvoren slabošću duha. Problem nije vezan niti uz rod niti uz narodnost. Baš kao i u slučaju moje tetke, gdje je njen duh bio njena snaga (mogla je odlučiti da će naučiti bolje praviti maslac te se ponositi svojim identitetom kroz tu vještinu; to bi za nju bilo mnogo lakše); za ljude opisane u ovom pismu, nedostatak je u njihovom duhu, i stoga tamo također leži i rješenje, no sve započinje voljom pojedinca, osobinom karaktera koja se oblikuje u ranoj dobi.

Uspjeh putovanja u mnogome ovisi o tome kako su nas učili da napravimo svoje prve korake, jer će to odrediti koliko ćemo kasnije prihvaćati upute. Dobar budo učitelj može dati dobar savjet ali mi moramo biti sposobni čuti ukoliko želimo imati koristi od toga.

Obiteljske tradicije se moraju takmičiti sa svim sklonostima, trendovima i porocima oko nas ali mi ih možemo otkloniti od nas snagom svog vlastitog duha a da se osjećamo jednako udobno i sigurno među njima kao da smo u svom dojou.

Dakle, mladoj Japanki budoki koja živi u inozemstvu, koja ne može dolaziti kući svakoga petka, osamljenost može biti neugodna, ali ne i prava prijetnja njenom Budou, ili njenom karakteru. To će ju, ustvari, ojačati.

Naša je preporuka: uporno trenirajte, i štitite svoja načela. Ne pristajte na kompromise. Sve dok održavate vezu s time tko uistinu jeste, tko želite biti, i ostajete sebi vjerni, možete biti nepomični poput planine. Nitko vam to ne može oduzeti, osim ako vi dozvolite.

I posljednja napomena: Voljeli bismo čuti i od drugih žena budoka koje možda imaju pitanja, gledišta koja bi željele podijeliti ili tek da nam se jave. Do našeg sljedećeg priloga, sretan tsukimi (festival slavljenja punog mjeseca najbliže datumu jesenskog ekvinocija).

“Autorska prava na izvorne članke 1996 – 2011 Fujiyama Dojo. Sva prava pridržana. Objavljeno uz odobrenje. Prevela Željka Žmire. Engleski izvornik možete pronaći na www.daitoryu.ca”. Kopiranje nije dozvoljeno.