KORONA I AIKIDO DJECA

Zovem se Lana, mama dječaka po imenu Marc. Ovim tekstom želim potaknuti ali i ispričati naše iskustvo kroz Aikido, koronu i razvoj Marca kroz period od 3 mjeseca vježbanja tj od 9 do 12 mjeseca 2020 godine.

Danas sam opet zvala Vedrana da čujem zašto je još uvijek zatvorena škola i kada će djeca krenuti s treningom.  Marc postavlja već neko vrijeme  isto pitanje: Kada može na Aikido? Kada je trening? Ne smatram se baš neukom osobom ali uopće ne znam kako da na to pitanje odgovorim jer bilo koje  da dam je totalno nesuvislo.  Meni su to čudni, neobjašnjivi i nepromišljeni potezi vlade i tu ću stati jer bi se mogla debelo raspričati.

Roditelj sam koji prati razvoj svog djeteta i to ne samo fizički nego  psihički i emotivno. Nije  to neko intenzivno praćenje već jednostavno želja da što bolje upoznam karakter i sposobnosti svojeg djeteta i da ga mogu bolje usmjeravati u skladu s njegovim potencijalima.

Marc je zaigrano veselo dijete, puno energije i krenuo je prošle godine u prvi razred. Tjelesno vrlo aktivan i motorički čak natprosječan no njegova mentalna i emotivna  komponenta je nešto na čemu sam htjela dodatno raditi jer mi je želja da stvorim bolje uvjete za njegov rast i na koncu život. 

Dugo sam razmišljala kako  taj dio početi nadograđivati no kao i svaki roditelj ponekad ni sami ne znate na koji način a niti imate znanje i iskustvo. 

Godinu dana prije toga upisala sam ga u jedan klub jer je pokazivao interes za borilačke vještine. Bio je sretan no primjetila sam da je upravo to potaknulo još više njegov borbeni duh i potrebu da se natječe. Znala sam da je odmalena imao vrlo razvijen stav, mišljenje o svemu i jak ego.  Neki muškarci bi sada sigurno rekli da je to baš dobro i da je to odlika pravog muškarca no ja se ipak s tim baš ne slažem.

Kada je tijelo i duh u disbalansu to dovodi do neravnoteža i ja sam bila uvjerena da ako nastavimo tako da to neće baš dobro završiti.

U razgovoru s prijateljicom sam saznala za Aikido Yoshinkan Dojo u Sesvetama i onda sam na njihovim stranicama pogledala par videa i pročitala da Aikido vještina zastupa vrijednosti nenasilja, sigurnosti, samosvjesnosti, samopouzdanja, poštovanja i snažnog duha . Moram reći da sam točno to tražila jer sam duboko i iskreno uvjerena da upravo taj stav i način vježbanja potiče i razvija najljepše  ljudske osobine  i da je to uvjet za zdrav, fizički emotivan i mentalan razvoj djeteta.

Nazvala sam Vedrana i uslijedio je dug razgovor u kojem mi je sve lijepo objasnio što i kako radi s djecom. Početkom 9 mjeseca 2020 godine Marc je upisan na Aikido, naravno bez prisile. Vježbao je 3 puta na tjedan i ja sam ga vodila na treninge. Kako ne živimo baš toliko blizu centra uz pristanak Vedrana ostajala sam tamo i pratila  cijeli trening.

U grupi je bilo i dječaka i djevojčica i meni je stvarno bio gušt gledati ih kako uče, vježbaju i igraju se.

Marc je polako napredovao, ja nisam ništa forsirala ali je on uvijek jedva dočekao dan kada ide na trening. Način na koji se tamo radi i kako se prenosi znanje je nešto što se ne viđa često, ako se uopće i može naći kod nas.  

Svaki trening je drugačiji ali ne zbog izvođenja vježbi već zbog situacija koje su se događale i razvijale između same djece i učitelja (Vedrana).  Skoro svaki put bila sam svjedok nekog događaja ili životne teme koja ih je učila kako proći kroz neko iskustvo.  Djeca bi dobila  odgovore na njihova pitanja, životne  lekcije kroz neugodne situacije, mudrosti i razne priče  gdje su učila kako razviti empatiju, timski rad, strpljenje, poštovanje ali i unutarnju duhovnu snagu. Sve se radilo s jako puno strpljenja i predanosti.

Primijetila sam da je Marc postao mirniji ali ne u lošem smislu nego jednostavno staloženiji, da bolje razumije kroz što prolazi druga osoba, da uživa u treninzima i jedva iščekuje zadnji dio kada se svi zajedno igraju. Počeo je upijati i shvaćati što to znači nepoštivanje druge osobe, što znači iskreno slušanje, timski rad, kada nekog ozlijedimo, disciplina,  osjećaj svog  tijela i mogućnosti kroz vježbanje.

Nakon prisilnog zatvaranja Aikido škole Marc je nastavio vježbati kod kuće. Znao bi  vježbati u našem boravku, raditi zvijezde, stoj na rukama i razgibavati se. 

Krenulo je drugo polugodište i vidjela sam da je potreba za vježbanjem rasla pa je stalno ispitivao kad će krenuti na trening. Ne znam kako vi drugi uspijevate s djecom ali meni je tužno kada vidim da su ti naši malci kojima treba igra, druženje, sport, aktivnost zakinuti za ono osnovno. U školi nemaju niti normalan tjelesni sat zbog potresa, razredi se međusobno ne druže zbog Covid mjera, izolirani su i uz to im je još oduzeta sportska aktivnost. Koncentracija je pala, razdražljivost narasla, debljaju se, igraju video igrice, sjede doma a mi svi dalje očekujemo da sve bude normalno i da budu dobri u školi.

Ove mjere i način njihovog života stvara upravo uvjete da tijelo i duh oslabe, da padne imunitet a znam da je to nešto najvažnije jer svi želimo da nam djeca budu zdrava i jaka.

Bojim se,  da ako se uskoro ne stvore normalni uvjeti za njihov razvoj, da ćemo odgajati bolesnu djecu sa psihičkim i fizičkim problemima i to sve na teret nas roditelja a onda i na teret države.

Ne kaže se zabadava na mladima svijet ostaje. Pitam se samo kakav će to svijet ostati ako država ne poduzme nešto odmah sada da to promijeni. Pozivam sve, i one s djecom i bez da razmisle dobro o ovoj temi,  da ne sjede prekriženih ruku,  ili sa stavom da se tu ništa ne može.  Sjetite se da je i gospodin Gandhi krenuo sam u borbu za prava ljudi.  Naravno miroljubivo.  Nije važno da li je to veliki ili mali pomak ali važno je da je pomak. Stajanje na mjestu  ili skretanje pogleda najgora je vrsta reakcije na ovo što nam se događa.

I za kraj pitala sam mog  zaigranog Marca zašto voli Aikido? Što poručuje Vedranu jer ja nisam imala odgovor na njegovo pitanje kada počinje trening, a on je odgovorio:

”UČITELJ JE DOBAR, SVIĐA  MI SE DA NAS TAKO UČI I OKEJ MI JE KAD ON PRIČA I KAD PRIČAMO O SVEMU”. 

”VOLIM AIKIDO, VOLIM KAKO SE JA PONAŠAM U AIKIDU. VOLIM VJEŽBATI, SKAKATI, RADITI ZVJEZDE.  NEKA SE ŠTO PRIJE OTVORI TRENING DA MOGU BOLJE VJEŽBATI”.

Text napisala Lana Anderson