U Japanu postoji strip naziva Ruro No Kenshin koji ispreda priču o ratniku imenom Himura Kenshin koji je pripadao grupi protivnika Tokugawe u razdoblju od 1864. do 1868. i mnoge je ubio u bitci. Kenshin je bio sposoban mačevalac, čovjek kojeg su se bojali, ali Kenshin je iznenada shvatio vrijednost ljudskog života i promijenio svoj način života. Počeo je lutati posvuda Japanom, zaobilazeći Kyoto, pomažući potlačenima. Sa sobom je nosio neobičan mač: taj nije mogao ubiti. Kenshin uvijek pobjeđuje bez da oduzima život.
Iako je Kenshin izmišljeni lik, njegova priča odražava razmišljanje koje se prije može povezati s razinom japanskog mačevalaštva nego sa stvarnim ubijanjem protivnika. Mnogi veliki mačevaoci, posebice oni najvještiji, postajali su sve manje skloni ubijanju kako je njihov duh sazrijevao. Neki su čak išli tako daleko da se nisu obazirali na izazivanja.
Molitve koje izgovaraju kovači mačeva dok stvaraju novi mač uključuju molbu da oštrica nikada ne oduzme ljudski život. Te molitve su stoljećima stare i nisu se promijenile do današnjeg dana.
Kada istinski mačevalac drži mač u svojoj ruci, sama tehnika nije ono što ga pokreće. Iza svega postoji filozofija, poseban duh. Ako je duh pravi, ubijanje nije razlog zbog kojeg se oštrica pokreće. To nije paradoks. Umijeće mača je uistinu nastalo na bojnom polju, ali ono je evoluiralo u duhovnu disciplinu, bez da je izgubilo svoj potencijal da zaštiti život.
Danas, učenici kojima nije poznato značenje japanskog mača, ili bilo kojeg drugog oružja, preispituju tradicije koje nalažu da se poklonimo prije nego uzmemo oštricu sa stalka, i kada ju vraćamo natrag; ili, da se mač treba nositi na takav način da ne predstavlja nikakvu prijetnju drugima, i da njegova oštrica nikada nije okrenuta prema onima koji primaju mač od nas.
Poštovanje prema oružju znači poštovanje prema ljudskom životu. To znači da smo uvijek svjesni da njegovo neprikladno korištenje znači smrt; da smo mi odgovorni za svoje postupke i da se prijeziran odnos prema oružju pretvara u bezobzirnost.
Pravilno ponašanje pri rukovanju mačem nije čin obožavanja niti je to nepotreban zastarjeli ritual. To je dio treninga, i kada ga se izvodi iskreno, čuva naš duh da ne pretvori naše vještine u gorivo za naš ego, grubi izričaj naših nasilnih poriva, a mač u obično sječivo. Takav bi pristup pretvorio svako umijeće, tehniku i oblik mačevanja u tek nešto više od cirkuske točke.
Mnogi suvremeni tekstovi citiraju frazu, “Mač je bio duša samuraja”. Malo koji učenik razumije značenje te izjave dok ne nauči poštovati život, i vlastiti i tuđi.
Jednom kada se naučimo poštovanju, zanshin nije više samo stav tijela, podizanje mača za udarac nije samo uvod u napad, a samo zadavanje rane nije običan fizički čin. Duh iza te forme opravdava poštovanje koje se daje maču. Zanemarivanje toga, bilo u stvarnosti ili u iskrenosti, znači zanemarivanje poštovanja prema životu.
“Autorska prava na izvorne članke 1996 – 2011 Fujiyama Dojo. Sva prava pridržana. Objavljeno uz odobrenje. Prevela Željka Žmire. Engleski izvornik možete pronaći na www.daitoryu.ca”. Kopiranje nije dozvoljeno.