Želio bih ispričati jedan događaj koji se zbio u Ichikukai Dojo-u. Bila je to jednostavna stvar ali mi je sjećanje na nju ostalo.
Jednog jutra u kasno proljeće tijekom sesshin-a, dvoje male djece je ušetalo u vrt, u pratnji majke. Djeca su u malim krugovima trčala po vrtu, smijući se i dozivajući Koro-a, psa u dojo-u. Majka je, možda naviknuta da posjećuje dojo kada je bio prazan, pogledala oko sebe u zbunjenom očaju kad su članovi dojo-a počeli izlaziti iz glavne zgrade te uzeli metle i druga oruđa za samu (čišćenje i rad u vrtu).
Dok su članovi dojo-a ušli u svoju rutinu, majka je postala vrlo napeta, snažno zauzdavajući djecu. Djeca su na to odgovorila izmigoljivši se iz njenog dohvata da gledaju ribe u jezercu ili kukce na lišću. S nelagodom je pozdravljala članove dojo-a u vrtu, vidno posramljena zbog svoje bučne djece usred svog tog tihog reckanja i metenja. Dok je majka pokušavala pronaći put da dostojanstveno izađe iz vrta, njen dječačić – koji nije imao više od 4 godine – počeo je radosno cijepati ružičaste cvjetove koji su cvali na okruglom grmu azaleje dojo-a. Zgrabio je tri ili četiri dobre šake latica prije nego što je njegova majka, skamenjena, dreknula dječakovo ime i ukipila ga na mjestu.
Tri ili četiri starija člana dojo-a su se malo okrenula na tu buku, i činilo se da je sve stalo. Dječak se lecnuo na majčin oštar ton. Majka je bila i ljuta i posramljena; ne sam zbog dječaka već i zbog scene koju je nenamjerno izazvala. Članovi dojo-a, koji nisu bili sigurni tko je ta žena niti što se dogodilo, okrenuli su se i buljili zabrinutošću koja je graničila s uzrujanošću. Čuo se bat koraka, i ovaj puta se majka promeškoljila. Na čistinu je kročio jedan stariji sempai. Njegov kotrljajući, zar-nije-život-sjajan hod nosio ga je preko kamenih ploča dok su mu se ruke njihale, uz zabavljeni osmjeh na licu i zgužvanu kapu gurnutu straga.
Dok se približavao dječačiću, majka je ispustila usplahirenu bujicu isprika čovjeku i nervoznih prijekora dječaku. Sempai je obrisao lice, klimnuo odsutno majci i pogledao dječaka.
Znaš, ne bi smio to raditi,” rekao je, izvinuvši obrve. Dječak je ispustio šaku ružičastih latica. Klimnuo je. Jednim pokretom, sempai je ubrao još jedan ružičasti cvijet s grma i okretno čučnuo pored dječaka. “U redu, budi dobar prema cvijeću, OK?” rekao je. Dječak je buljio. “Vidiš? Lijepi cvijet,” rekao je sempai, milujući cvijet kao da je mače. Sempai je stavio cvijet dječaku u ruke i dječak je nastavio. “Lijepi cvijet … dobar cvijet,” mrmljao je. Sempai je nježno okrenuo dječaka, i uputio ga niz puteljak. Dječak je nastavio šaputati cvijetu i lagano ga milovati dok je odlazio.
Majka, iznimno olakšana, obasula ga je kićenim zahvalama. Zrak je bio pročišćen. Pogledima poput ptičjih pogledavajući druge članove dojo-a – koji su se lagano vratili svojim poslovima – nesigurno je kročila puteljkom van prema ulazu. Sempai je nestao u vrtu.
Kada se to dogodilo sjećam se da sam se pitao “Kako je znao što bi bila prava stvar za učiniti?” Zasigurno, to nije nikakvo čudo ali dojmilo me se da je ovom majušnom, beznačajnom radnjom (da dijete pomiluje cvijet!) uspio
(A) izbjeći očiti sukob u kojem je netko mogao reći “Gospođo, možete li, molim, kontrolirati svoje dijete?”
(B) educirati dijete i oprostiti mu, te
(C) osloboditi majku iz te situacije.
Odgovor razuma bio bi da mu se posrećilo. Pokušao je s prvom stvari koje se dosjetio – možda nešto što je upalilo kod njegove vlastite djece – i baš je odgovaralo ovoj situaciji. No što smatramo “srećom”?
Ako definiramo “sretne događaje” kao one koji – gledajući unatrag – su ispali nama u korist, tada je sreća promišljanje prošlih događaja a ne uzrok. Mogu reći iz vlastitog iskustva da se čini da ovaj sempai ima dar da kaže ili učini pravu stvar u pravo vrijeme, no taj trend ili tendencija bi se teško mogli izreći u brojkama. Da bismo to učinili, treba nam standard: tisuće ljudi u sličnim situacijama prema kojima bismo mogli napraviti tablicu sempai-jeve “izvedbe” i/ili nekako odrediti izglednost da se jedan rezultat dogodi češće od drugog. To nije realna mogućnost. Nadalje, o kojem dijelu iskustva govorimo kada ga nazivamo “sretnim”? Je li sreća da je imao prethodna iskustva da ga pripreme za incident u vrtu? Je li sreća da je razvio odgovore na ta iskustva koji su bili prikladni ovom? Je li sreća da je odabrao jedno iskustvo, između milijuna pohranjenih, da ga iskoristi u ovom trenutku? Ukoliko je tako, naći ćemo se u labirintu “sretnih” uzročnosti u kojima nema “ne-sretnih” komponenti. Međutim, ljudi nisu jednoruki razbojnici. Neki procesi ih vode da procjenjuju situaciju i reagiraju na određen način. Prištedit ću nam malo vremena kad vam kažem da sempai nije dječji psiholog ili učitelj ili da posjeduje neko drugo specijalizirano znanje. Niti ima nadljudske moći empatije, koje mu omogućuju da savršeno čita ljude. U nekoliko sekundi tijekom kojih se scena odvila, nije bilo vremena za planiranje, ili logike da se upotrijebi, ili prošlog odnosa iz kojeg se moglo povući rješenje. Situacija se pojavila i on je reagirao, bez oklijevanja.
Oni od nas skloni romantici mogli bi ovo shvatiti kao dokaz“koristi” od Zen meditacije. “Vidite” mogli bismo reći, “mogao je reagirati na tako odmjeren i produktivan način zbog godina vježbanja.” No čak i letimičan pogled po bilo kojem Zen dojo-u reći će vam da nema uzročno-posljedičnog odnosa između godina vježbe i bilo koje vrste osobnosti. Mnogi ljudi podnesu mnoge godine treninga samo da bi izašli tvrdoglavi, arogantni i egocentrični. To nije osuda Zen-a; niti jedna škola ne može jamčiti za sposobnosti svakog učenika
Nadalje, sempai-jeva reakcija ne predstavlja jedinstveno “Zen” temperament. Ponovno ću nam uštedjeti vremena ako pretpostavim da se slažemo da niti (A) strpljivost niti (B) dobro tempirana nježna riječ nisu isključivo u domeni Zen-a. da budem iskren, ne znam kako ni zašto je moj sempai mogao reagirati na načina na koji jest. Moram priznati, kolikogod to bilo nezadovoljavajuće, da mi se “ to [njegov postupak] je samo bilo primjereno toj situaciji” još uvijek čini najtočnijim objašnjenjem onoga što se dogodilo. No, možda ovdje postoji ključ rješenja, ako ne logično objašnjenje. Riječ “ pri-mjeren” podrazumijeva uredan, kut-na-kut kontakt. Mislim da bismo mogli reći da “je postojala pri-mjerenost” između sempai-ja i njegove okoline jer je u tom trenutku bio potpuno prisutan, povezan putem kože sa svakim kutom scene koja ga je okruživala. Možda je kroz tu punoću prisutnosti bio u stanju osjetiti kada se pojavio rascjep; bio u stanju primijetiti izrazito majušne, čak subliminalne detalje koji su nagoviještali tu situaciju, ili njeno moguće razrješavanje. Bio je u stanju upasti na mjesto s pravim riječima na isti način na koji bi kugla koja se kotrlja nizbrdo prirodno upala u rupu koja je pred njom iskopana.
I dok su Zen i Misogi (a možda i druge discipline također) putevi da postanemo potpunije prisutni, nema jamstava. Pohađati vježbanje nije jednako vježbanju, kao što ni intelektualizacija nije akcija. Sve što možemo učiniti jest trenirati, zajedno i pojedinačno, kako bismo intuitivnije osjećali stvarnost koja je naša veza sa svijetom oko nas.
Adam J. Sorkin